|
 Treći koncert, nedjelja 3. ožujak
2019.
Dunja Bontek, koncertni majstor i umjetničko vodstvo
Katarina Kutnar, violina
Abdul-Aziz Hussein, klarinet
Program:
Vatroslav Lisinski: Uvertira operi Porin
Carl Maria von Weber: Kvintet za klarinet i gudački
kvartet u B-duru, op. 34
Allegro
Fantasia: Adagio ma non troppo
Menuetto: Capriccio presto
Rondo: Allegro giocoso
---
Maurice Ravel: Tzigane, koncertna rapsodija za violinu
i orkestar
Dmitrij Šostakovič: Komorna simfonija, op. 110a
Largo
Allegro molto
Allegretto
Largo
Largo
Katarina Kutnar (Zagreb, 1995)
violinu je diplomirala 2017. u klasi prof. Leonida Sorokowa na Muzičkoj
akademiji u Zagrebu. Od 2016. do danas je u sklopu razmjene studenata na
usavršavanju komorne glazbe na Visokoj glazbenoj školi Franz Liszt u
Weimaru u klasi prof. Friedemanna Eichhorna.
Dobitnica je mnogih
glazbenih nagrada i priznanja, među kojima se ističu Nagrada Ferdo
Livadić na Samoborskim glazbenim večerima, kao i nagrada za najbolju
izvedbu hrvatskog autora Berislava Šipuša, Nagrada Darko Lukić (2018),
4. nagrada na Međunarodnom violinističkom natjecanju Vaclav Huml (2017),
nagrada Fonda Stjepan Šulek (2017), Rektorova nagrada (2017), Nagrada
Ivo Vuljević za najboljeg mladog glazbenika 2016. godine, 1. nagrada na
Hrvatskom natjecanju glazbenih umjetnika Papandopulo i posebna nagrada
za izvedbu djela Borisa Papandopula (2016). Na Hrvatskim natjecanjima
učenika i studenata glazbe i plesa osvojila je jedanaest prvih nagrada,
te tri Oskara znanja Agencije za odgoj i obrazovanje za plasman na
državnim natjecanjima. Kao solistica nastupala je uz Zagrebačku
filharmoniju, Simfonijski orkestar HRT-a, Simfonijski orkestar Muzičke
akademije, Hrvatski komorni orkestar, Sarajevski orkestar festivala
Muzika na žici, Jensku filharmoniju, Simfonijski orkestar Sondershausena
u Njemačkoj i komorni orkestar Slovenske filharmonije. Mnoge nastupe
ostvarila je kao članica Zagrebačkih solista, Hrvatskog baroknog
ansambla, te kao koncertna majstorica Simfonijskog orkestra Muzičke
akademije i ansambla Camerata Zagreb na nastupima u Švicarskoj, te u
orkestru European Young Musicians na nastupima u Italiji, Jeruzalemu i
Betlehemu.
Članica je komornih ansambala Methamorphosen Berlin i
ansambla Splendor baroque s kojima je nastupala na koncertima i
festivalima u Hamburgu, Berlinu, Speyeru, Wuppertalu i Frankentalu.
Violinu je započela učiti na Glazbenom učilištu Elly Bašić u razredu
prof. Helene Žubrinić i kod prof. Marine Sorokowe na Visokoj glazbenoj
školu u Beču. Usavršavala se zatim kod prof. L. Sorokowa, V.
Balžalorskog, M. Žepića, V. Smailović–Huart, Y. Yordanove, E. Epstein,
G. Braunsteina, H. Shahama, O. Falka, B. Niziola, F. Eichhornna, I.
Gruberta. Svira na violini majstora Gagliana iz 1750. godine.
Abdul-Aziz Hussein (Zagreb, 1992) usavršava se na
Conservatoire à rayonnement régional u Versaillesu u klasi Philippa
Cupera. Diplomirao je klarinet na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi
Davorina Brozića. Svoje glazbeno obrazovanje započeo je u Glazbenoj
školi Zlatko Baloković u Zaprešiću, a nastavio u Glazbenoj školi
Vatroslav Lisinski u Zagrebu, gdje maturira 2011. u razredu Bruna
Philippa. Iste godine upisuje studij klarineta na Muzičkoj akademiji u
Zagrebu u klasi Milka Pravdića. Tijekom studija bio je na međunarodnoj
razmjeni studenata na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi Tadeja
Keniga. Dobitnik je sedam prvih nagrada na Hrvatskom natjecanju učenika
i studenata glazbe i plesa od kojih su četiri na regionalnim, a tri na
državnim natjecanjima. Na Međunarodnom natjecanju Woodwind&Brass u
Varaždinu laureat je u najvišoj kategoriji klarinetista (2015).
Pobjednik je 5. hrvatskog natjecanja mladih glazbenih umjetnika
Papandopulo (2016). Dobitnik je brojnih drugih nagrada kao što je
Dekanova nagrada, nagrada Hrvatskog društva skladatelja za najbolju
izvedbu djela hrvatskog autora, nagrada i priznanja Ministarstva
znanosti i obrazovanja RH.
Održao je brojne recitale u zemlji i
inozemstvu od kojih su najznačajniji nastupi na Glazbenim večerima u Sv.
Donatu, Osorskim glazbenim večerima, Muzičkom biennalu Zagreb,
Međunarodnom festivalu klarinetista Gran Canaria u Španjolskoj. Kao
solist je nastupio uz Simfonijski orkestar HRT-a i Simfonijski puhački
orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Sudionik je brojnih
seminara kod eminentnih glazbenika i pedagoga kao što su Guy Deplus,
Philippe Cuper, Mate Bekavac, Davor Reba, Nicolas Baldeyrou, Jože Kotar,
Radovan Cavallin, Sharon Kam, Nicholas Cox, Chen Halevi, Nikola Srdić,
Luis Gomes i dr.
Surađuje s Orkestrom Hrvatskog narodnog kazališta u
Zagrebu, Hrvatskim komornim orkestrom i Zadarskim kvartetom klarineta.
Najnadareniji hrvatski skladatelj XIX. stoljeća, Vatroslav
Lisinski (Zagreb, kršten 8. srpnja 1819-Zagreb, 31. svibnja
1854), čiju dvjestotu godišnjicu rođenja obilježavamo ove godine, u
Zagrebu je završio gimnaziju te studij filozofije i prava. Glazbu je
učio privatno, prvo u Zagrebu (J. Sojka, G. K. Wisner von Morgenstern),
a potom i u Pragu (J. B. Kittl, K. F. Pitscha). Skladati počinje u duhu
hrvatskoga narodnog preporoda kojemu se priključio kao gimnazijalac, a
proslavio već kao student 1841. budnicom Iz Zagorja od prastara (na
tekst P. Štoosa), koju je poslije preradio u Prosto zrakom ptica leti
(na tekst D. Demetra). Skladatelj prve hrvatske nacionalne opere, Ljubav
i zloba (1846) u kratkih 11 je stvaralačkih godina skladao oko 160 djela
različitih vrsta (osim simfonije i komorne glazbe) a najviše
solo-popijevaka i zborova. Svojim je najboljim dostignućima na vokalnom,
glazbeno-scenskom i orkestralnom području utemeljio hrvatski glazbeni
romantizam. „Njegov je glazbeni izričaj obilježen izrazitom klasičnom
tradicijom, a romantička obilježja prepoznaju se u istančanosti vokalne
lirike, naslućenoj programnosti orkestralnih skladba i ideji nacionalne
opere, koju je ponajprije ostvario u svojoj drugoj operi, Porinu“ (K.
Kos). Ta romantička povijesna nacionalna opera na libreto Dimitrija
Demetra, dovršena 1851, a praizvedena u Zagrebu 2. listopada 1897,
prikazuje borbu Hrvata protiv Franaka u IX. stoljeću. Uvertira opere,
koju je sam obradio za gudački oktet, majstorski je orkestralni stavak
skladan na temelju tematskoga materijala iz opere u obliku polaganog
uvoda u sonatni allegro s codom. Nerijetko se uvertira operi Porin
izvodi i samostalno, a odnedavna i verzija za gudački oktet, dovršena
20. listopada 1849. u Pragu.
Njemački skladatelj, dirigent,
pijanist i pisac o glazbi Carl Maria von Weber (Eutin,
? 19. studenoga 1786-London, 5. lipnja 1826) prvu je glazbenu poduku
dobio u krugu očevog putujućeg kazališta s opernom družinom, a potom je
glazbu učio kod M. Haydna, J. N. Kalchera i G. J. Voglera. Rani uzlet u
karijeri omogućio mu je izvanredni uspjeh njegove opere Strijelac
vilenjak, prve njemačke nacionalne opere, praizvedene 1821. u Berlinu, a
potom i na drugim pozornicama. Do prerane smrti, uzrokovane
tuberkulozom, koja ga je zatekla u Londonu, nakon uspješne premijere
opere Oberon skladane na narudžbu operne kuće Covent Garden, skladao je
čak 10 romantičnih opera, scensku glazbu, crkvenu i svjetovnu vokalnu
glazbu, popijevke, koncerte i koncertantne skladbe za klavir, klarinet,
komornu glazbu i skladbe za klavir solo i četveroručno. Skladbe za
klavir je pisao za sebe kao pijanista virtuoza, a pisao je i za
virtuozne svirače drugih glazbala koje je poznavao i cijenio. Posebno je
prijateljstvo njegovao s klarinetistom Hainrichom Bärmanom, za kojega je
napisao sva svoja djela za klarinet, osim Velikog koncertantnog dua.
Weber je kod Bärmanna posebno cijenio tonski izbalansirano sviranje i
savršeno ukusno fraziranje. Kvintet za klarinet i gudački kvartet u
B-duru, op. 34 Weber je skladao da pokaže sav virtuozitet kojime
raspolaže njegov prijatelj, ali ne u jednome dahu, nego s prekidima,
stavak po stavak, četiri duge godine. Dovršio ga je 25. kolovoza 1815.
Prvi je stavak sonatni Allegro, drugi je stavak Fantazija u polaganom
tempu, treći je živahni Menuetto s podnaslovom Capriccio, a posljednji
je romantični Rondo u tempu Allegro giocoso.
Francuski skladatelj
Maurice Ravel (Ciboure, Basses-Pyrénées, 7. ožujka
1875-Pariz, 28. prosinca 1937) jedan je od najoriginalnijih i
najsofisticiranijih glazbenika prvoga dijela 20. stoljeća. Istraživao je
nove tehničke i kolorističke mogućnosti skladanja za klavir, za ansamble
i za orkestar, obogaćujući ih iskustvima glazbene tradicije i egzotike.
U egzotične glazbe pripadala je tada i glazba mađarskih Cigana, koju je
upoznao 1922. slušajući mađarsku violinisticu, Jelly d'Aranyi,
pranećakinju violinista Josepha Joachima, koja je živjela u Londonu i
svirala u klavirskom triju s portugalskom violončelisticom Guilharminom
Suggia i britanskom pijanisticom Fanny Davies te održala nezaboravne
recitale s Bélom Bartókom, koji je za nju napisao i posvetio joj svoje
dvije sonate za violinu i klavir. Dvije godine poslije, 1924, Ravel je
za violinu i klavir ili klavir-luthéal (mehaničku napravu koja – spojena
na klavir – dodaje osnovnom zvuku klavira boju mađarskoga narodnog
instrumenta cimbala), a odmah potom i za violinu i orkestar skladao
koncertnu rapsodiju Tzigane (Ciganka) posvetivši je Jelly d'Arányi koja
je djelo praizvela u Londonu u travnju iste godine. Djelo je u obje
autorske verzije danas jedno od najizvođenijih na koncertantnom
violinističkom repertoaru. Za gudački orkestar djelo je instrumentirao
bugarski dirigent i skladatelj Plamen Djurov.
Ruski skladatelj
Dmitrij Šostakovič (Sankt Peterburg, 25. rujna
1906-Moskva, 9. kolovoza 1975), najveći simfoničar prve polovice
prošloga stoljeća, bio je jednako plodan i uspješan i na području
gudačkog kvarteta. Ipak, skladati za taj sastav počeo je znatno kasnije,
tek 1938., nakon što je dovršio Petu simfoniju, jedan od vrhunaca toga
dijela svoga opusa. Od 15 gudačkih kvarteta, koliko ih je ukupno skladao
između 1938. i 1974. devet ih je obrađeno za veće sastave – za gudače i
komorni orkestar, a autor većine tih obrada je ruski violist i dirigent
Rudolf Baršaj. Vjerojatno najpopularniji, Osmi gudački kvartet u c-molu,
op. 110 što ga je Dmitrij Šostakovič skladao 1960. i posvetio žrtvama
fašizma i rata, Baršaj je obradio u Komornu simfoniju za gudače, op.
110a koju je, za razliku od ostalih spomenutih obrada, skladatelj
autorizirao, odnosno priznao kao svoje djelo. Kako piše Julij Turovski,
violončelist i dirigent, dugogodišnji Baršajev suradnik, „radi se o
svojevrsnoj autobiografiji koja počinje ekspozicijom nalik fugi na
glavni četverotonski motiv djela, sazdan od inicijala njemačkoga pisanja
njegova imena i prezimena (D. Sch) prevedenih u tonove D – eS – C - H,
po uzoru na Bacha koji je to činio sa svojim prezimenom. Šostakovičev
glazbeni potpis lajtmotiv je cijele skladbe, pojavljuje se u svih pet
stavaka s izmjenama i doradama, ali uvijek prepoznatljiv. Autobiografske
crte toga kvarteta, odnosno Komorne simfonije su i korištenje citata iz
vlastitih skladbi koje su Šostakoviču bile drage ili važne u životu –
Prve simfonije u prvome stavku, Largo, Klavirskog trija u drugime
stavku, Allegro molto, Prvog koncerta za violončelo u trećem stavku,
Allegretto, arije Katarine Izmailove iz opere Lady Macbeth Mcenskoga
okruga koju svira violončelo solo u četvrtome stavku Largo i koja
predstavlja emotivni vrhunac cijele skladbe, da bi teme iz prvoga stavka
u posljednjem Largu zaokružile cijelo djelo“.
Tatjana Čunko
Sastav orkestra:
Violine: Dunja Bontek
koncertmajstorica, Ivana Penić-Defar, Petar Haluza,Saša Borčić Reba,
Tanja Tortić, Martina Sačer-Pavlin, Ivana Šambar, Tomislav Vitković,
Slavko Vinceković, Dragana Tomić, Krunoslav Vidović
Viole: Milan
Čunko, Aleksandar Jakopanec, Tajana Škorić, Martina Pustički
Violončela: Krešimir Lazar, Dora Kuzmin Maković, Davor Gluhak, Lea
Sušanj-Juka
Kontrabas: Helena Babić
|
