Varaždinski komorni orkestar
Augusta Cesarca 1
42000 VARAŽDIN

tel: 099 819 6398

 

 


foto : KD Sudec

novosti na vašu
 email adresu:

 

 

Prvi koncert, nedjelja 25. listopad 2020.
Koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 19:30 sati
Krešimir Lazar, violončelo i umjetničko vodstvo

 

Program:

Johann Sebastian Bach
Umjetnost fuge, BWV 1080
Contrapunctus I.
Contrapunctus II.
Contrapunctus III.

Johann Christian Bach/Henri Casadesus
Koncert za violončelo i orkestar u c-molu, CW YC98
Allegro molto ma maestoso
Adagio molto espressivo
Allegro molto energico

Anton Webern
5 stavaka za gudački kvartet op. 5
Heftig bewegt
Sehr langsam
Sehr lebhaft
Sehr langsam
In zarter Bewegung

Ludwig van Beethoven
Velika fuga op. 133

 

Violončelist Krešimir Lazar rođen je u Varaždinu. U rodnom je gradu završio osnovnu i srednju glazbenu školu. Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Valtera Dešpalja kod kojega je ujedno i magistrirao. Osvojio je nagrade u zemlji i inozemstvu, među kojima I. nagradu na Međunarodnom natjecanju Alfredo Marcosig u Goriziji (Italija), zatim nagradu Hrvatske radiotelevizije Amando Ivančić, Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu, Dekanovu nagradu Muzičke akademije u Zagrebu, nagradu Hrvatskog glazbenog zavoda i nagradu Društva sveučilišnih nastavnika i ostalih znanstvenih djelatnika u Zagrebu. Koncertirao je u više europskih i latinoameričkih zemalja. Kao solist nastupao je uz Zagrebačku filharmoniju, Varaždinski komorni orkestar, Hrvatski barokni ansambl, Hrvatski komorni orkestar i HGM Jazz orkestar. Uz koncertnu djelatnost sudjelovao je kao predavač na Međunarodnom festivalu gudača Strings Only u Zadru i kao član međunarodnih žirija na istoimenom natjecanju kao i na Međunarodnom natjecanju Alfredo i Vanda Marcosig u Goriziji (Italija) te na Državnom natjecanju učenika i studenata glazbe u Ljubljani. Šef i solist je Varaždinskog komornog orkestra te je solist i suosnivač ansambla Camerata Garestin te Klavirskog trija Amadeus u Zagrebu. Stalni je suradnik Simfonijskog orkestra HRT. U suradnji sa čembalistom i orguljašem Krešimirom Hasom, dobitnik je Nagrade Jurica Murai za koncert u sklopu 41. festivala Varaždinske barokne večeri 2011. koju dodjeljuje festivalski žiri. Zaposlen je kao redoviti profesor na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

Umijeće fuge (Die Kunst der Fuge) je posljednji majstorski ciklus Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750). Iako je na ciklusu radio zadnjih deset godina života, završni je Contrapunctus, kako ovdje naziva fugu, ostao nedovršen. Skladbe je u njegovoj ostavštini bez definiranog redoslijeda pronašao njegov sin Carl Philip Emanuel koji ih je u svibnju 1751, dakle nedugo nakon očeve smrti, i objavio. Osim što obiluje nizom pogrešaka, to prvo, ali i ono sljedeće izdanje iz 1752. uključuje stavke koji su varijante već postojećih ili, iako iz istog razdoblja, nisu ni u kakvoj relaciji s ostatkom ciklusa. Tijekom vremena, od 1850. kada je započela obnova interesa za Bachovo stvaralaštvo, muzikolozi su uspjeli rekonstruirati ciklus do, kako se vjeruje, Bachove izvorne ideje.
Ciklus se sastoji od četrnaest fuga i četiri kanona. Svi su u istom tonalitetu – d-molu – i temelje se na varijantama iste teme kojoj se dodaju jedna, dvije ili u završnom Contrapunctusu tri nove teme, također izvedene iz ishodišne. Upravo u ovom zadnjem Contrapunctusu jedna od tema sadrži i Bachov potpis donoseći u nizu tonove B -A -C- H što je potaknulo velik interes povjesničara, a zatim interpreta i publike za djelo.
Rastuća kombinatorička kompleksnost koja se ogleda na svim razinama fakture od same transformacije teme (inverzija, retrogradni oblik, inverzija retrogradnog oblika, augmentacija, diminucija), preko istodobnog vođenje različitih varijanti iste teme, dodavanja novih tema transformiranoj ishodišnoj do dvostruke, trostruke, zrcalne i na kraju – prema Eggebrechtu – četverostruke fuge, a koju je potpuno nemoguće samo slušanjem zahvatiti i razaznati, kod niza je muzikologa nametnula zaključak da je Die Kunst der Fuge prije svega rezultat Bachovog istraživanje i proučavanja kontrapunktskih mogućnosti koje počivaju u materijalu jedne kratke glazbene misli (Christoph Wolff) i da ciklus kao takav nije bio mišljen za izvedbu. U prilog tomu ide i činjenica da Bach nigdje nije naveo instrument ili instrumentalni sastav kojem bi skladbe bile namijenjene. U zaključku briljantne analize ciklusa će tako H.H.Eggebrecht napisati : „Neka se Umijeće fuge samo izvodi javno, u koncertnim dvoranama i crkvenim prostorima, danas i sutra; neka se i dalje postavljaju problemi izvedbe u svoj njihovoj nerješivosti. Ova glazba za mene može biti savršena samo ako je mislim, ako je znam i ako je u sebi nosim.”
Pa ipak radi se o živoj, intenzivnoj glazbi zbog čega je danas nalazimo u interpretaciji ansambala najrazličitijih sastava kao i solista na instrumentima s tipkama. A na večerašnjem programu je gudačka verzija prve tri fuge (Contrapunctusa) ciklusa: sve su četveroglasne i temelje se na jasno prepoznatljivoj osnovnoj temi pri čemu je u drugoj fugi kraj teme variran s punktiranim ritmom dok je u trećoj tema u inverziji.

Henri-Gustave Casadeus (1879-1947) je bio violist, skladatelj i izdavač, a svirao je i violu d'amore. S Camilleom Saint-Saënsom je utemeljio Društvo povijesnih instrumenata koje je djelovalo između 1901. i 1939. U stvari se radilo o kvintetu u kojem su izvođači svirali na povijesnim instrumentima poput viole da gambe ili u slučaju Casadeusa viole d'amore. Kvintet je bio poznat po suvremenim praizvedbama djela skladatelja prošlosti. Nakon Casadeusove smrti otkriveno je međutim da je većinu tih djela napisao sam ili u suradnji sa svojim bratom Mariusom. Jedno od takvih je i Koncert za violončelo i orkestar u c-molu pripisan Johannu Christianu Bachu koji postoji i u verzijama za violinu i za violu. Koncert se prvi put pojavio u Salabertovom izdanju 1947. godine, a objavila ga je udovica izdavača u sjećanje na supruga Francisa koji je poginuo u avionskoj nesreći. U uvodu ovom izdanju piše kako je zajedno s dokumentacijom partituru tog koncerta 1916. dobio Henri Casadeus od Camillea Saint-Saënsa. Koncert je, piše dalje u uvodu, bio napisan za violu da gambu za poznatog gambista Carla Friedricha Abela i prvi put je izveden 1789. Kao priređivač verzije za violu naveden je Casadeus, za violinu Andre Tourret, a za violončelo poznati francuski čelist Maurice Marechal.
Koncert je vješto i pitko napisan pa su ga čelisti brzo uključili u svoj repertoar gdje je i ostao, usprkos naknadno otkrivenoj prevari.

Uz svojeg učitelja Arnolda Schönberga i prijatelja Albana Berga, austrijski je skladatelj i dirigent Anton Webern (1883-1945) jedan od najistaknutijih predstavnika Druge bečke škole. Njegova se glazba odlikuje sažetošću, asketskom fakturom, dorađenošću u svakom detalju, unutarnjom strukturalnom korespondencijom, novom primjenom kontrapunktskih tehnika kao što su kanon i fuga te pažljivim odabirom boja, često dobivenim sviračkim tehnikama poput sviranja s drvenim dijelom gudala (col legno), sviranja na mostiću (sul ponticello) ili kod hvatnika (sul tasto) i slično. Schönbergovu je dvanaesttonsku tehniku kao princip niza proširio na ritam, boju, dinamiku i artikulaciju te time anticipirao serijalnu tehniku. Tako je svojim je nevelikim opusom – sveukupno 31 numerirana skladba – snažno utjecao na generaciju skladatelja koja je stasala nakon 2. svjetskog rata, a koji se danas smatraju klasicima druge polovice 20. stoljeća poput P.Bouleza, K.Stockhausena, L.Nonoa, B.Maderne, G.Ligetija i drugih.
Pet stavaka op.5 nastali su u proljeće 1909. i nastavak su Webernovih istraživanja mogućnosti slobodnog atonaliteta u kojeg je samo godinu ranije sa svojim 2. gudačkim kvartetom prvi put ušao Arnold Schönberg. Uz sažete glazbene misli, za skladbe je karakteristična primjena svih raspoloživih tehnika sviranja na gudačkim instrumentima. Prvi stavak s dvije teme, njihovom razradom i reprizom ima konture sonatnog stavka. Prigušen, iznimno polagan drugi stavak stvara harmonijsku progresiju korištenjem male sekunde. Iako ne oblikom, treći je stavak karakterom scherzo. Četvrti je stavak lirski i slobodan, a peti, spektralni, raste iz jedva čujnog početka do intenzivne provale i povratka u tišinu.

Velika fuga op. 133 Ludwiga van Beethovena (1770-1827) nastala je 1725. kao finale njegovog Gudačkog kvarteta op.130. Kako se njegovom izdavaču učinilo da je fuga u odnosu na ostali dio kvarteta preopsežna i prezahtjevna, zatražio je od Beethovena da je zamijeni s novim zaključnim stavkom. Velika fuga je zatim 1727. objavljena samostalno kao op.133.
U Beethovenovo vrijeme skladba je naišla na potpuno nerazumijevanje i velik otpor kod kritičara, publike i izvođača. Danas se smatra jednim od najvećih Beethovenovih postignuća, a Igor Stravinski je opisuje kao „apsolutno suvremeno djelo koje će uvijek biti suvremeno”.
Struktura i oblik Velike fuge izmiču svakoj kategorizaciji. Analitičari su je pokušali opredijeliti pomoću različitih formalnih modela poput proširene velike barokne fuge ili višestavačno djelo obuhvaćeno u jednom stavku ili kao simfonijsku pjesmu u sonatnoj formi itd. U svakom slučaju skladba se sastoji od pet odsjeka. Uvertira u dramatičnom tonu donosi glavnu temu fuge. Slijedi prva fuga koja prati formalna pravila barokne fuge iza koje nastupa smireni Meno mosso e moderato, fugatto u kojem se kombiniraju polifoni i homofoni dijelovi. Nakon toga je kratki interludij koji se temelji na glavnoj temi u diminuciji, a iza nje nastupa druga fuga koja glavnu temu istodobno donosi u augmentaciji, diminuciji i retrogradnom obliku. Zadnji dio – coda - donosi rekapitulaciju u kojoj svaki instrument izvodi jednu varijantu teme.

Nataša Maričić

Sastav orkestra VKO:
Violine: Dunja Bontek, Ivana Penić Defar, Anđelko Ilčić, Petar Haluza, Dorotea Božić-Palažek, Nika Maslač, Ivana Šambar, Tomislav Vitković, Slavko Vinceković, Jakov Šredl, Melita Šafran
Viole: Marija Andrejaš, Anamarija Šir, Krešimir Ferenčina,Danijel Rušec,
Violončela: Krešimir Lazar, Matej Škreblin, Matej Ilčić
Kontrabas: Helena Babić