novosti na vašu |
|
Peti koncert, nedjelja 5. lipanj
2022. Program:
Filip Horvat
Wolfgang Amadeus Mozart
Arnold Schönberg
Marijan Đuzel (1990) je osnovno glazbeno obrazovanje
stekao u rodnom gradu Imotskom, gdje je u glazbenoj školi učio klavir
kod Alenke Milano i rog kod Ivana Glibote. Gimnaziju i srednju glazbenu
školu, klavir u klasi Kosovke Čudine, završio je u Splitu, a diplomirao
na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kao student Đorđa Stanettija. Studirao
je i na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi Dubravke Tomšič te je
bio student Sveučilišta za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču (klasa
Jana Jiračeka von Arnima). Svoja pijanistička znanja usavršio je na
Koninklijk Conservatorium u Bruxellesu kod Aleksandra Madžara. Godine
2013. se na 14. međunarodnom pijanističkom natjecanju Beethoven u Beču
plasirao u polufinale te održao recital u Dvorani Brahms bečkog
Musikvereina. Za uspjehe tijekom studija primio je Dekanovu nagradu
(2010.) te Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu za izvedbu 5.
Beethovenovog koncerta za klavir i orkestar uz Zagrebačku Filharmoniju
(2012.) U prosincu 2018. hrvatska diskografska kuća Croatia Records
objavila je Đuzelov prvi solistički album pod nazivom Virtuoso
collection: Marijan Đuzel (live). Nosač zvuka je snimljen na koncertu u
Hrvatskom glazbenom zavodu na kojem je izveo skladbe Ludwiga van
Beethovena (sonata op. 106, Hammerklavier), Roberta Schumanna, Bele
Bartoka i Davorina Kempfa. Laureat je brojnih natjecanja: Zlatko
Grgošević, Mladi virtuozi u Zagrebu, Grand Prix Lions kluba Rijeka, EPTA
u Osijeku, Ferdo Livadić u Samoboru i dr. Pobijedio je na 49. tribini
mladih glazbenika Darko Lukić u Zagrebu. Nastupao je uz Zagrebačku
filharmoniju, Zagrebačke soliste, Simfonijski orkestar HRT-a,
Koninklijke Muziekkapel van de Belgische Gidsen, Zadarski komorni
orkestar, Orkestar Opere HNK-a iz Splita, te surađivao s uglednim
dirigentima i komornim glazbenicima kao što su Pierre-Andre Valade,
Robert Lehrbaumer, Evgenia Epshtein, Veton Marevci, Hari Zlodre, Yves
Segers, Koenraad Hofman. Održao je recitale u Hrvatskoj i inozemstvu
(Austrija, Belgija, Italija, Njemačka, Švicarska, SAD, Tajland).
Nastupao je i na poznatim hrvatskim festivalima i ciklusima koncerata
kao što su Glazbene večeri u Sv. Donatu, Glazbeni umjetnici Zagrebu,
Hvarske ljetne priredbe, Svibanjske glazbene večeri u Šibeniku, Koncerti
u Eufrazijani i dr. Ivan Josip Skender je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2003. diplomirao kompoziciju u klasi Željka Brkanovića, a 2008. dirigiranje u klasi Vjekoslava Šuteja. Usavršavao se na seminarima i radionicama kako iz dirigiranja (Klaus Arp, Bertrand de Billy, Zubin Mehta i dr) tako i iz kompozicije (Michael Jarell, Goce Kolarovski, Joszef Soproni), a od 2010. do 2012. je pohađao dvogodišnji postdiplomski studij orkestralnog dirigiranja u Beču u klasi Uroša Lajovica. Skladbe su mu izvođene u mnogim europskim zemljama, SAD-u, Kanadi i Meksiku, a bio je i prvi predstavnik Hrvatske na europskom multimedijskom festivalu MusMA (Music Masters on Air) 2012. godine. Kao dirigent je surađivao s brojnim hrvatskim i stranim orkestrima kao i zborovima (Simfonijski orkestar austrijske radiotelevizije, Canadian Sinfonietta, operni ansambl Staatsheatera u Braunschweigu, Hrvatski barokni ansambl, Zagrebačka filharmonija, Varaždinski komorni orkestar, ansambl Nacionalne Opere i Baleta Tirana, Dubrovački simfonijski orkestar, Karlovački komorni orkestar, Zagrebački orkestar mladih, Zbor i orkestar HRT-a, Akademski zbor Bazilike Srca Isusova u Zagrebu Palma), posebice se posvećujući izvedbama i praizvedbama skladbi suvremenih hrvatskih autora. Zbor Palma je pod njegovim vodstvom osvojio prvu nagradu na Državnim natjecanjima pjevačkih zborova u Zagrebu 2006, 2008, 2010. i 2012. te posebnu nagradu Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu skladbe hrvatskog autora 2008. godine. Na Međunarodnom festivalu zborova u Ohridu 2009. te na Međunarodnom festivalu zborova u Pragu 2011. također osvaja prve nagrade i posebne nagrade žirija. Jedan je od pokretača i prvi zborovođa Djevojačkog zbora Hrvatske. Godine 2012. članovi ansambla za suvremenu glazbu Cantus izabrali su ga za stalnog dirigenta. Od 2005. do 2019. godine zaposlen je u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, najprije na mjestu zborovođe, zatim u sezoni 2013/14. umjetničkog ravnatelja, a od sezone 2014/15. do 2019. je na mjestu dirigenta. Od 2019. je zaposlen na Muzičkoj akademiji u Zagrebu na mjestu docenta na Odsjeku za dirigiranje, udaraljke i harfu. Laureat je stipendije Rudolf i Brigita Matz za mlade skladatelje te dobitnik Rektorove nagrade za skladbu Haeds and Tails i Nagrade Stjepan Šulek za skladbu Phantasmagoria. Za pripremu, redakciju partiture i izvedbu Bersine opere Postolar od Delfta primio je nagradu Društva sveučilišnih nastavnika u Zagrebu. Filip Horvat (Čakovec, 1993.) je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu magistrirao orgulje u klasi Maria Penzara te primijenjenu kompoziciju u klasi Zlatka Tanodija. Orgulje je usavršavao kod renomiranih umjetnika u Hrvatskoj i inozemstvu kao što su Nathan Laube, Christoph Bossert, Andrew Benson Wilson, Jan van Mol, Mario Penzar, Ljerka Očić i drugi. Solističke koncerte održao je u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji. Također je sudjelovao i na orguljaškim festivalima kao što su međunarodni orguljaški festivali Ars Organi Sisciae, Organum Histriae te na koncertima orguljaške ljetne škole u Šibeniku. Tijekom studija kompozicije, osim klasične, specijalizirao se i za primijenjenu kompoziciju koja podrazumijeva skladanje za masovne medije, filmove, videoigre, reklame i ostale medije u kojima se koristi glazba. Skladao je glazbu za Hrvatski radio i televiziju te za nekoliko kratkometražnih filmova od kojih je najistaknutiji Pas de Deux. Do sada su njegova djela izvodili studenti muzičkih akademija u Hrvatskoj i Ljubljani, Zagrebačka filharmonija, Zagreb Brass Quintet i ansambl Sudar Percussion. Neka od njegovih važnijih klasičnih djela su: Tri slike za simfonijski orkestar, op. 7, gudački kvartet Isus tješi jeruzalemske žene, op. 2, Koncertni triptih, op. 11 te zbirka minijatura za orgulje pod nazivom Pet skladbi za orgulje, op. 6. Vitraji su jednostavačna skladba za šesnaest gudača nastala 2020. godine. Sastoji se od niza kraćih odsjeka koji se temelje na istoj glazbenoj misli, ali međusobno različitih po artikulaciji, tempu,gustoći i koloritu koji iz toga proizlazi, o čemu i sam skladatelj vrlo živo govori: „Naslov skladbe zorno oslikava različite varijante vitraja koje možemo pronaći u različitim crkvama, a koji su često sačinjeni od puno malih dijelova raznolikih boja. Samom glazbom želi se dati zvučni dojam raznih tematika vitraja, jednako kao i način prolaska svjetlosti kroz obojeno staklo koja se lomi pod najrazličitijim kutovima i vizualno stvara repliku nebeske svjetlosti, tj, predokus nečega što u potpunosti ne možemo shvatiti. Na opisani se način već na početku u prvim i drugim violinama lomi sedmeroglasni akord koji se prema sredini skladbe prelijeva u različite boje i varijante politonalitetnih akordičkih sklopova. U sredini skladbe javljaju se bogati flažoletni akordi koji vrlo zorno predstavljaju obojenu staklenu strukturu samih vitraja te ubrzo prelaze u glomazni akordski forte koji se postepeno prelijeva u kratki fugato prije samog kraja. Završni dio skladbe čini tonalitetna varijanta početnog motiva koja završava flažoletnim akordom, ostavljajući dojam statične strukture vitraja i nedokučivosti duhovne strukture onoga što vitraji predstavljaju.”
Svoj posljednji klavirski koncert - Koncert za klavir i orkestar br. 27
u B-duru, KV 595 – W.A. Mozart (1756-1791) je po svoj
prilici započeo pisati već 1788, a dovršio na samom početku 1791, dakle
u posljednjoj godini svojeg života. Prvi put ga je sam izveo 4. ožujka
1791. na dobrotvornom koncertu za klarinetista Josepha Bähra kojeg je
upoznao u Parizu. To je ujedno i njegov posljednji javni pijanistički
nastup. Oproštajni koncert, kako ga se vrlo često u literaturi označava,
po mnogočemu se razlikuje od koncerata koji su mu prethodili, nastalih
između 1784. i 1786. u najsjajnijem razdoblju skladateljeve karijere
koncertnog pijanista. Suzdržaniji, prigušenijih boja, prozračnije
fakture, savršeno simetričnih proporcija na svim razinama strukture,
koncert usprkos harmoničnoj, klasičnoj ravnoteži nagovještava novu
estetiku. A ona se nazire u tonalnom planu (druga tema prvog stavka na
dominanti u molu, srednji dio polaganog stavka u istoimenom molu, stalna
prisutnost kromatike i najtežih, iako vješto ublaženih disonanci,
promjena tonaliteta na skoro svaka dva takta u provedbi prvog stavka
šireći tonalitet do krajnjih granica opstojnosti), tematskoj povezanosti
stavaka (glavna tema Larghetta pojavljuje se u prvoj epizodi završnog
ronda), melodijskom konceptu tematskog materijala (glavna tema ronda je
melodija dječje pjesmice. Jedan od najutjecajnijih skladatelja 20. stoljeća, skladatelj koji je odredio smjer u kojem će glazba 20. stoljeća krenuti, skladatelj koji je temelj glazbenog izraza pomaknuo u područje atonaliteta, najprije slobodnog, a zatim organiziranog oblikujući dodekafonsku tehniku, Arnold Schönberg (1874-1951) je i jedan od najnapadanijih skladatelja svojeg doba, skladatelj čija su djela naišla na najveći otpor i nerazumijevanje i izazivala najžučnije rasprave. Iako samouk (jedini skladatelj s kojim je radio bio je Alexsander von Zemlinsky) njegovo je skladateljsko znanje neupitno. Na kraju cijeli je život zarađivao podučavajući klasičnu harmoniju, rezultat čega je bio i njegov iznimno cijenjen udžbenik iz tog predmeta, a jedno je vrijeme, da bi preživio, aranžirao i pisao popularnu glazbu. Dakle glazbeni jezik i sredstva koja je oblikovao nikako nisu bila stvar skladateljskog neznanja ili nemoći. Upravo obrnuto - to ogromno znanje guralo ga je, kako je sam govorio, unutarnjom nužnošću u nepoznato. U prilog tome govore i skladbe iz prve faze njegovog stvaralaštva koje se oslanjaju na kasnoromantičku tradiciju, posebice Brahmsa i Wagnera. A prvo značajno djelo te stvaralačke faze je gudački sekstet Verklärte Nacht (Noć preobraženja) op.4 iz 1899. godine, nastao u nekoliko tjedana u vrijeme ljetnih praznika koje je skladatelj proveo sa svojim prijateljem Zemlinskym i njegovom sestrom Mathildom u koju se tada zaljubio i koju je kasnije oženio. Opsežna i jednostavačna, skladba se može podijeliti u pet dijelova, koji jedan u drugoga neprimjetno prelaze, a odgovaraju strofama pjesme Riharda Dehmla koja je poslužila kao programska osnova. Pjesma govori o ljubavnicima koji hodaju kroz šumu u noći obasjanoj mjesečinom. Ona mu se povjerava da je trudna s bivšim ljubavnikom, a on, nakon kratkog razmišljanja, prihvaća i nju i dijete. Snažnog izraza, harmonijski gusta, kromatizirana, skladba proširuje tonalitet do zadnje konzekvence, ali ne probija njegove granice. Jedan je od posljednjih intenzivnih pogleda na razdoblje i stoljeće na izmaku. Zato iz današnje perspektive čudi njen potpuni debakl na praizvedbi 1902. u bečkom Musikvereinu. Nataša Maričić
Sastav orkestra VKO:
|
