|
Peti
koncert, nedjelja 9. lipanj 2024.
Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 19:30h
Peter Soave, bandoneon
Program:
Isaac Albéniz: Tango
Carlos Gardel: Pour una cabezza
Astor Piazzolla: Five tango sensations
Asleep
Loving
Anxiety
Despertar
Fear
Eldo di Lazzaro: Chitarra romana
Aldemaro Romero: Suite de castelfidardo
Milonga
A song for Elizabeth
Paola
Francesca
Amerikanac talijanskog porijekla, Peter Soave (1964)
jedan je od najistaknutiji akordeonista današnjice. Kao solist, ali
često surađujući i s uglednim glazbenicima, ansamblima i dirigentima,
koncertira diljem SAD-a, Evrope i Azije. Dobro je poznat i domaćoj
publici zahvaljujući suradnji s ansamblima kao što su Zagrebački
solisti, HGM Jazz orkestar Zagreb te posebice Gudački kvartet Rucner s
kojim je snimio i dva nosača zvuka. Tijekom školovanja je bio laureat
niza međunarodnih natjecanja na klasičnoj (klavirskoj) harmonici, koju
je, vidjevši veće interpretativne mogućnosti, zamijenio bajanom dok ga
je interes za glazbu Astora Piazzolle usmjerio na korištenje bandoneona.
Glazbenik čije izvedbe prati reputacija iznimnih i uzbudljivih
interpretacija te vrhunska izvedbena spremnost, Soave je također solist
kojem skladatelji diljem svijeta rado posvećuju svoje skladbe, pri čemu
se posebno ističe suradnja s istaknutim venezuelanskim skladateljem
Aldemarom Romerom čije je mnoge skladbe praizveo.
Kombinacija argentinske milonge, španjolsko-kubanske habanere i
urugvajske candombe nastale u zajednici potomaka oslobođenih afričkih
robova, tango se pojavio u drugoj polovici 19. stoljeća u siromašnim
lučkim područjima La Plate, na granici između Urugvaja i Argentine,
šireći se najprije u tamošnjim bordelima i lučkim barovima, da bi
početkom 20. stoljeća strelovito osvojio Pariz, London, Berlin i New
York te se tako proširio Europom i Sjevernom Amerikom. Kao ples tango
nastaje pod utjecajem afričke i europske tradicije u radničkim
predjelima Buenos Airesa i Montevidea dok je glazba tanga, s druge
strane, spoj različitih oblika i vrsta europske glazbe. Kad je riječ o
glazbi treba razlikovati tango pjesmu i instrumentalni tango koji jest,
ali i ne mora biti namijenjen plesu. Stilovi plesa kao i glazbe tanga
mijenjali su se tijekom vremena i variraju od područja do područja u
koja se tango proširio i gdje se njeguje, a program večerašnjeg koncerta
daje široki uvid u raznolikost glazbenih pristupa i stilova.
Prvi na programu je Tango Isaaca Albeniza (1860-1909), skladatelja,
pijanista i dirigenta, kojeg se danas smatra najznačajnijim
predstavnikom španjolske glazbe na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Napisan za klavir kao stavak suite Espana op.165, ovaj je tango široku
popularnost stekao zahvaljujući obradi za gitaru Miguela Llobeta s kojom
je postao jedna od najznačajnijih repertoarnih gitarskih skladbi i -
prema Normanu Loydu - „najpoznatiji tango u umjetničkoj glazbi”. Osim
Llobetove obrade ove skladbe, postoji i niz drugih od kojih ćemo jednu
čuti i večeras. Obrade dviju kultnih tango pjesama - Pouruna cabeza
Carlosa Gardela (1890-1935) u svoje vrijeme iznimno popularnog pjevača i
skladatelja te, zahvaljujući brojnim turnejama koje je sa svojim
ansamblom poduzimao po Europi i Sjevernoj Americi, svakako
najzaslužnijeg glazbenika za širenje tanga izvan granica Argentine te
Chitarra romana talijanskog skladatelja popularne glazbe Elda di Lazzara
(1902-1968) - uokviruju središnju skladbu večerašnjeg programa: Five
Tango Sensations argentinskog skladatelja i bandoneonista Astora
Piazzolle (1921-1992).
Započevši karijeru kao svirač bandoneona u ansamblima koji su izvodili
tango, a kasnije student Alberta Ginastere i Nadie Boulanger, Piazzolla
je skladatelj koji uz znalačko korištenje i kombiniranje instrumenata
spaja naizgled nespojivo – u tango uključuje kompleksne kontrapunktske
tehnike dodatno ga proširujući s improvizacijom i elementima jazza,
disonancama i harmonijom koja se više ne može funkcionalno objasniti sve
do primjene dvanaesttonskog niza. Na taj je način jedan od
najistaknutijih predstavnika novog tanga (tango nuevo), stila koji je od
50-tih do 80-tih godina prošlog stoljeća preoblikovao tango u glazbu
koja je, kako je Piazzolla to jednom slikovito rekao, za njega oduvijek
bila „više za uši nego za noge”. Radikalni moment pobune i otpora tanga
bordela i siromašnih radničkih četvrti s kraja 19. stoljeća, otuđen i
otupljen prihvaćanjem viših klasa širom svijeta, u novom se tangu
preselio u glazbena sredstva i glazbeni izraz. Tako su u Five Tango
Sensations ostale tek emocije ili stanja koja se uz tango vežu. Napisana
za bandoneon i gudački kvartet, skladba je osmišljen kao ciklus od pet
stavaka/tanga u kojem se svaki
prigušeno, istodobno oporo i nježno odnosi na jednu od tih emocija ili
stanja - na rubu, ljubav, tjeskoba, očaj, strah. Skladba je nastala
1989, a iste su je godine u New Yorku praizveli sam skladatelj na
bandoneonu i čuveni Kronos kvartet. Neposredno nakon koncerta skladbu su
u samo tri sata i snimili te je to ujedno i posljednja Piazzollina
studijska snimka. Program zaključuju četiri stavka iz Suite de
castelfidardo za bandoneon i gudački orkestar venezuelanskog pijanista,
dirigenta i skladatelja Aldemara Romera (1928-2007). Posvećena i
napisana za Petera Soavea, ova će nas suita izrazom i glazbenim
sredstvima na kraju koncerta vratiti u blizinu izvornog tanga.
Nataša Maričić
|
