Varaždinski komorni orkestar
Augusta Cesarca 1
42000 VARAŽDIN

tel: 099 819 6398

 

 


foto : KD Sudec

novosti na vašu
 email adresu:

 

 

Peti koncert, nedjelja 5. lipanj 2022.
Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 19:30h
Marijan Đuzel, klavir
Ivan Josip Skender, dirigent
 

Program:

Filip Horvat
Vitraji (praizvedba)

Wolfgang Amadeus Mozart
Koncert za klavir i orkestar br. 27 u B-duru, KV 595
Allegro
Larghetto
Allegro

Arnold Schönberg
Verklärte Nacht (Preobražena noć) op.4

  

Marijan Đuzel (1990) je osnovno glazbeno obrazovanje stekao u rodnom gradu Imotskom, gdje je u glazbenoj školi učio klavir kod Alenke Milano i rog kod Ivana Glibote. Gimnaziju i srednju glazbenu školu, klavir u klasi Kosovke Čudine, završio je u Splitu, a diplomirao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kao student Đorđa Stanettija. Studirao je i na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi Dubravke Tomšič te je bio student Sveučilišta za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču (klasa Jana Jiračeka von Arnima). Svoja pijanistička znanja usavršio je na Koninklijk Conservatorium u Bruxellesu kod Aleksandra Madžara. Godine 2013. se na 14. međunarodnom pijanističkom natjecanju Beethoven u Beču plasirao u polufinale te održao recital u Dvorani Brahms bečkog Musikvereina. Za uspjehe tijekom studija primio je Dekanovu nagradu (2010.) te Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu za izvedbu 5. Beethovenovog koncerta za klavir i orkestar uz Zagrebačku Filharmoniju (2012.) U prosincu 2018. hrvatska diskografska kuća Croatia Records objavila je Đuzelov prvi solistički album pod nazivom Virtuoso collection: Marijan Đuzel (live). Nosač zvuka je snimljen na koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu na kojem je izveo skladbe Ludwiga van Beethovena (sonata op. 106, Hammerklavier), Roberta Schumanna, Bele Bartoka i Davorina Kempfa. Laureat je brojnih natjecanja: Zlatko Grgošević, Mladi virtuozi u Zagrebu, Grand Prix Lions kluba Rijeka, EPTA u Osijeku, Ferdo Livadić u Samoboru i dr. Pobijedio je na 49. tribini mladih glazbenika Darko Lukić u Zagrebu. Nastupao je uz Zagrebačku filharmoniju, Zagrebačke soliste, Simfonijski orkestar HRT-a, Koninklijke Muziekkapel van de Belgische Gidsen, Zadarski komorni orkestar, Orkestar Opere HNK-a iz Splita, te surađivao s uglednim dirigentima i komornim glazbenicima kao što su Pierre-Andre Valade, Robert Lehrbaumer, Evgenia Epshtein, Veton Marevci, Hari Zlodre, Yves Segers, Koenraad Hofman. Održao je recitale u Hrvatskoj i inozemstvu (Austrija, Belgija, Italija, Njemačka, Švicarska, SAD, Tajland). Nastupao je i na poznatim hrvatskim festivalima i ciklusima koncerata kao što su Glazbene večeri u Sv. Donatu, Glazbeni umjetnici Zagrebu, Hvarske ljetne priredbe, Svibanjske glazbene večeri u Šibeniku, Koncerti u Eufrazijani i dr.

Ivan Josip Skender je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2003. diplomirao kompoziciju u klasi Željka Brkanovića, a 2008. dirigiranje u klasi Vjekoslava Šuteja. Usavršavao se na seminarima i radionicama kako iz dirigiranja (Klaus Arp, Bertrand de Billy, Zubin Mehta i dr) tako i iz kompozicije (Michael Jarell, Goce Kolarovski, Joszef Soproni), a od 2010. do 2012. je pohađao dvogodišnji postdiplomski studij orkestralnog dirigiranja u Beču u klasi Uroša Lajovica. Skladbe su mu izvođene u mnogim europskim zemljama, SAD-u, Kanadi i Meksiku, a bio je i prvi predstavnik Hrvatske na europskom multimedijskom festivalu MusMA (Music Masters on Air) 2012. godine. Kao dirigent je surađivao s brojnim hrvatskim i stranim orkestrima kao i zborovima (Simfonijski orkestar austrijske radiotelevizije, Canadian Sinfonietta, operni ansambl Staatsheatera u Braunschweigu, Hrvatski barokni ansambl, Zagrebačka filharmonija, Varaždinski komorni orkestar, ansambl Nacionalne Opere i Baleta Tirana, Dubrovački simfonijski orkestar, Karlovački komorni orkestar, Zagrebački orkestar mladih, Zbor i orkestar HRT-a, Akademski zbor Bazilike Srca Isusova u Zagrebu Palma), posebice se posvećujući izvedbama i praizvedbama skladbi suvremenih hrvatskih autora. Zbor Palma je pod njegovim vodstvom osvojio prvu nagradu na Državnim natjecanjima pjevačkih zborova u Zagrebu 2006, 2008, 2010. i 2012. te posebnu nagradu Hrvatskog društva skladatelja za najbolju  izvedbu skladbe hrvatskog autora 2008. godine. Na Međunarodnom festivalu zborova u Ohridu 2009. te na Međunarodnom festivalu zborova u Pragu 2011. također osvaja prve nagrade i posebne nagrade žirija. Jedan je od pokretača i prvi zborovođa Djevojačkog zbora Hrvatske. Godine 2012. članovi ansambla za suvremenu glazbu Cantus izabrali su ga za stalnog dirigenta. Od 2005. do 2019. godine zaposlen je u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, najprije na mjestu zborovođe, zatim u sezoni 2013/14. umjetničkog ravnatelja, a od sezone 2014/15. do 2019. je na mjestu dirigenta. Od 2019. je zaposlen na Muzičkoj akademiji u Zagrebu na mjestu docenta na Odsjeku za dirigiranje, udaraljke i harfu. Laureat je stipendije Rudolf i Brigita Matz za mlade skladatelje te dobitnik Rektorove nagrade za skladbu Haeds and Tails i Nagrade Stjepan Šulek za skladbu Phantasmagoria. Za pripremu, redakciju partiture i izvedbu Bersine opere Postolar od Delfta primio je nagradu Društva sveučilišnih nastavnika u Zagrebu.

Filip Horvat (Čakovec, 1993.) je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu magistrirao orgulje u klasi Maria Penzara te primijenjenu kompoziciju u klasi Zlatka Tanodija. Orgulje je usavršavao kod renomiranih umjetnika u Hrvatskoj i inozemstvu kao što su Nathan Laube, Christoph Bossert, Andrew Benson Wilson, Jan van Mol, Mario Penzar, Ljerka Očić i drugi. Solističke koncerte održao je u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji. Također je sudjelovao i na orguljaškim festivalima kao što su međunarodni orguljaški festivali Ars Organi Sisciae, Organum Histriae te na koncertima orguljaške ljetne škole u Šibeniku. Tijekom studija kompozicije, osim klasične, specijalizirao se i za primijenjenu kompoziciju koja podrazumijeva skladanje za masovne medije, filmove, videoigre, reklame i ostale medije u kojima se koristi glazba. Skladao je glazbu za Hrvatski radio i televiziju te za nekoliko kratkometražnih filmova od kojih je najistaknutiji Pas de Deux. Do sada su njegova djela izvodili studenti muzičkih akademija u Hrvatskoj i Ljubljani, Zagrebačka filharmonija, Zagreb Brass Quintet i ansambl Sudar Percussion. Neka od njegovih važnijih klasičnih djela su: Tri slike za simfonijski orkestar, op. 7, gudački kvartet Isus tješi jeruzalemske žene, op. 2, Koncertni triptih, op. 11 te zbirka minijatura za orgulje pod nazivom Pet skladbi za orgulje, op. 6. Vitraji su jednostavačna skladba za šesnaest gudača nastala 2020. godine. Sastoji se od niza kraćih odsjeka koji se temelje na istoj glazbenoj misli, ali međusobno različitih po artikulaciji, tempu,gustoći i koloritu koji iz toga proizlazi, o čemu i sam skladatelj vrlo živo govori: „Naslov skladbe zorno oslikava različite varijante vitraja koje možemo pronaći u različitim crkvama, a koji su često sačinjeni od puno malih dijelova raznolikih boja. Samom glazbom želi se dati zvučni dojam raznih tematika vitraja, jednako kao i način prolaska svjetlosti kroz obojeno staklo koja se lomi pod najrazličitijim kutovima i vizualno stvara repliku nebeske svjetlosti, tj, predokus nečega što u potpunosti ne možemo shvatiti. Na opisani se način već na početku u prvim i drugim violinama lomi sedmeroglasni akord koji se prema sredini skladbe prelijeva u različite boje i varijante politonalitetnih akordičkih sklopova. U sredini skladbe javljaju se bogati flažoletni akordi koji vrlo zorno predstavljaju obojenu staklenu strukturu samih vitraja te ubrzo prelaze u glomazni akordski forte koji se postepeno prelijeva u kratki fugato prije samog kraja. Završni dio skladbe čini tonalitetna varijanta početnog motiva koja završava flažoletnim akordom, ostavljajući dojam statične strukture vitraja i nedokučivosti duhovne strukture onoga što vitraji predstavljaju.”

Svoj posljednji klavirski koncert - Koncert za klavir i orkestar br. 27 u B-duru, KV 595 – W.A. Mozart (1756-1791) je po svoj prilici započeo pisati već 1788, a dovršio na samom početku 1791, dakle u posljednjoj godini svojeg života. Prvi put ga je sam izveo 4. ožujka 1791. na dobrotvornom koncertu za klarinetista Josepha Bähra kojeg je upoznao u Parizu. To je ujedno i njegov posljednji javni pijanistički nastup. Oproštajni koncert, kako ga se vrlo često u literaturi označava, po mnogočemu se razlikuje od koncerata koji su mu prethodili, nastalih između 1784. i 1786. u najsjajnijem razdoblju skladateljeve karijere koncertnog pijanista. Suzdržaniji, prigušenijih boja, prozračnije fakture, savršeno simetričnih proporcija na svim razinama strukture, koncert usprkos harmoničnoj, klasičnoj ravnoteži nagovještava novu estetiku. A ona se nazire u tonalnom planu (druga tema prvog stavka na dominanti u molu, srednji dio polaganog stavka u istoimenom molu, stalna prisutnost kromatike i najtežih, iako vješto ublaženih disonanci, promjena tonaliteta na skoro svaka dva takta u provedbi prvog stavka šireći tonalitet do krajnjih granica opstojnosti), tematskoj povezanosti stavaka (glavna tema Larghetta pojavljuje se u prvoj epizodi završnog ronda), melodijskom konceptu tematskog materijala (glavna tema ronda je melodija dječje pjesmice.
O maju dragi dođi iz zbirke za djecu koju je Mozart objavio u isto vrijeme kad je nastao i ovaj koncert), kruženju tematskog materijala između solista i orkestralnih dionica ne mijenjajući samo njegov kolorit, nego i dajući dojam beskrajne melodije te u prisnom dijalogu solista i orkestra u kojem solistička dionica jest virtuozna, ali bez trunke suvišnosti tkajući teksturu ravnopravnih sugovornika tako karakterističnu za kasnoromantički koncert. U isti se kontekst može smjestiti i činjenica da je Mozart za prvi i treći stavak sam ispisao kadence, koje su skladatelji do njega ostavljali solistima na volju kako bi publici pokazali ne samo svoje izvodilačko nego i improvizacijsko umijeće. Paradigma i putokaz za oblikovanje koncertnog oblika u nadolazećem stoljeću, ovaj je koncert također u svojoj suzdržanosti i komornosti ogoljeli, intimni pogled skladatelja na odlasku. Govoreći o njemu u svojem Klasičnom stilu Charles Rosen zaključuje: „upotrijebivši u posljednjoj prilici oblik klasičnog koncerta kojeg je tijekom svog stvaralaštva usavršio, prikladno je da je Mozart to učinio na jedan savršeno osoban način.”

Jedan od najutjecajnijih skladatelja 20. stoljeća, skladatelj koji je odredio smjer u kojem će glazba 20. stoljeća krenuti, skladatelj koji je temelj glazbenog izraza pomaknuo u područje atonaliteta, najprije slobodnog, a zatim organiziranog oblikujući dodekafonsku tehniku, Arnold Schönberg (1874-1951) je i jedan od najnapadanijih skladatelja svojeg doba, skladatelj čija su djela naišla na najveći otpor i nerazumijevanje i izazivala najžučnije rasprave. Iako samouk (jedini skladatelj s kojim je radio bio je Alexsander von Zemlinsky) njegovo je skladateljsko znanje neupitno. Na kraju cijeli je život zarađivao podučavajući klasičnu harmoniju, rezultat čega je bio i njegov iznimno cijenjen udžbenik iz tog predmeta, a jedno je vrijeme, da bi preživio, aranžirao i pisao popularnu glazbu. Dakle glazbeni jezik i sredstva koja je oblikovao nikako nisu bila stvar skladateljskog neznanja ili nemoći. Upravo obrnuto - to ogromno znanje guralo ga je, kako je sam govorio, unutarnjom nužnošću u nepoznato. U prilog tome govore i skladbe iz prve faze njegovog stvaralaštva koje se oslanjaju na kasnoromantičku tradiciju, posebice Brahmsa i Wagnera. A prvo značajno djelo te stvaralačke faze je gudački sekstet Verklärte Nacht (Noć preobraženja) op.4 iz 1899. godine, nastao u nekoliko tjedana u vrijeme ljetnih praznika koje je skladatelj proveo sa svojim prijateljem Zemlinskym i njegovom sestrom Mathildom u koju se tada zaljubio i koju je kasnije oženio. Opsežna i jednostavačna, skladba se može podijeliti u pet dijelova, koji jedan u drugoga neprimjetno prelaze, a odgovaraju strofama pjesme Riharda Dehmla koja je poslužila kao programska osnova. Pjesma govori o ljubavnicima koji hodaju kroz šumu u noći obasjanoj mjesečinom. Ona mu se povjerava da je trudna s bivšim ljubavnikom, a on, nakon kratkog razmišljanja, prihvaća i nju i dijete. Snažnog izraza, harmonijski gusta, kromatizirana, skladba proširuje tonalitet do zadnje konzekvence, ali ne probija njegove granice. Jedan je od posljednjih intenzivnih pogleda na razdoblje i stoljeće na izmaku. Zato iz današnje perspektive čudi njen potpuni debakl na praizvedbi 1902. u bečkom Musikvereinu.

Nataša Maričić

 

Sastav orkestra VKO:
Violine: Ivana Penić Defar, Dunja Bontek, Anđelko Ilčić, Petar Haluza, Dorotea Božić
Palašek, Saša Reba, Ivana Šambar, Tomislav Vitković, Slavko Vinceković, Jakov Šredl,
Melita Šafran
Viole: Marija Andrejaš, Krešimir Ferenčina, Alen Bišćević, Danijel Rušec,
Violončela: Krešimir Lazar, Lea Sušanj Lujo, Matej Ilčić
Kontrabas: Helena Babić