Peti
koncert, nedjelja 8. lipanj 2025.
Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 19:30h
Nikola Fabijanić, saksofon
Ivan Josip Skender, dirigent
Program:
Dmitrij Šostakovič
Adagio
Allegretto
(uz 50.obljetnicu smrti)
Aleksandar Glazunov
Koncert za saksofon u Es-duru op. 109
Allegro moderato
Andante
Allegro
Antonin Dvořák
Serenada za gudače u Es-duru op.22
Moderato
Menuetto: Allegro con moto (Tempo di Valse)
Scherzo: Vivace
Larghetto
Finale: Allegro vivace
Nikola Fabijanić djeluje kao solist, komorni i
orkestralni glazbenik te kao pedagog i organizator glazbenog života.
Diplomirao je i magistrirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje je
trenutno zaposlen kao docent komorne glazbe. Niz godina je na Glazbenoj
školi Pavao Markovac predavao saksofon i komornu glazbu, a za svoje je
rezultate stekao zvanje izvrsnog savjetnika. Od 2017. do 2024. je bio
gost profesor na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu te u Banja Luci gdje
je i pokrenuo studij saksofona. U razdoblju 2021-2024. je bio ravnatelj
Centra za kulturu Jastrebarsko. Umjetnički je ravnatelj i osnivač Jaska
art festivala, Revijskog orkestra Jaska i Komornog orkestra Jastrebarsko.
Laureat je i dobitnik brojnih prvih nagrada na domaćim i međunarodnim
natjecanjima te mnogih priznanja za svoj umetnički rad među kojima se
ističu Orlando, četiri Nagrade Porin, Nagrada HDS-a Vatroslav Lisinski,
Nagrada HDGPP-a, Diploma Milka Trnina, Nagrada Grada Jastrebarsko,
Rektorova nagrade te Nagrade Yamaha Music Foundation of Europe. Kao
solist je uspješno nastupio uz sve ugledne domaće orkestre i ansamble te
na svim većim festivalima. Kao komorni glazbenik djeluje u Papandopulo
kvartetu s kojim nastupa diljem Europe i SAD-a i s kojim je praizveo
više od 30 skladbi napisanih na poticaj samog ansambla. Također je
stalni član Acoustic Projecta, redovito nastupa u duu s Lindom Mravunac
Fabijanić te surađuje s brojnim komornim ansamblima i umjetnicima. Kao
orkestralni glazbenik surađivao je s mnogim hrvatskim orkestrima i
renomiranim dirigentima, a od 1996. je solo saksofonist Zagrebačke
filharmonije i Simfonijskog orkestra Hrvatske radio televizije. Snimio
je i izveo brojne koncerte za saksofon i orkestar, od kojih su mnogi
pisani na njegov poticaj.
Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981) je na Muzičkoj
akademiji u Zgrebu 2003. diplomirao kompoziciju u klasi Željka
Brkanovića, a 2008. dirigiranje u klasi Vjekoslava Šuteja. Usavršavao se
na seminarima i radionicama kako iz dirigiranja (Klaus Arp, Bertrand de
Billy, Zubin Mehta i dr) tako i iz kompozicije (Michael Jarell, Goce
Kolarovski, Joszef Soproni), a od 2010. do 2012. je pohađao dvogodišnji
postdiplomski studij orkestralnog dirigiranja u Beču u klasi Uroša
Lajovica. Skladbe su mu izvođene u mnogim europskim zemljama, a kao
skladatelj je bio prvi predstavnik Hrvatske na europskom multimedijskom
festivalu MusMA (Music Masters on Air) 2012. godine. Kao dirigent je
surađivao sa svim značajnim hrvatskim ansamblima i orkestrima kao i
zborovima, posebice se posvećujući izvedbama i praizvedbama skladbi
suvremenih hrvatskih autora. Godine 2012. članovi ansambla za suvremenu
glazbu Cantus izabrali su ga za stalnog dirigenta. Od 2005. do 2019.
godine zaposlen je u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu,
najprije na mjestu zborovođe, zatim u sezoni 2013/14. umjetničkog
ravnatelja, a od sezone 2014/15. do 2019. je na mjestu dirigenta. Od
2019. je zaposlen na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u zvanju izvanrednog
profesora na Odsjeku za dirigiranje, udaraljke i harfu. Dobitnik je
brojnih nagrada i poticaja za svoj umjetnički rad među kojima se ističu
Rektorova nagrada, Nagrada Stjepan Šulek i Nagrada Papandopulo za
kompoziciju, te Nagrada Milka Trnina za dirigiranje i Vladimir Nazor za
cjelokupni umjetnički rad. Od 2019. član je umjetničkog vodstva Muzičkog
Biennala Zagreb, a od 2023. i jedan od njegovih umjetničkih ravnatelja.
Od 2024. je pridruženi član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Dvije skladbe za gudački kvartet, danas poznate pod nekoliko naziva -
Dva stavka za gudački kvartet, Adagio i Allegretto te Elegija i Polka –,
Dmitrij Šostakovič (1906-1975) je napisao 1931,
neposredno nakon što je dovršio balet Zlatno doba i u vrijeme kada je
još radio na operi Lady Macbeth iz mcenskog okruga (kasnije
preimenovanom u Katarina Izmajlova). Po svoj prilici napisane na zamolbu
Kvarteta J. Vuillaume, skladbe su nastale u jednoj noći i u stvari su
obrade brojeva iz glazbeno-scenskih djela s kojima se tada intenzivno
bavio. U tom je smislu prva skladba – Adagio/Elegija - obrada Katarinine
arije iz prvog čina Lady Macbeth dok je druga - Allegretto/Polka -
preuzeta iz trećeg čina Zlatnog doba. Za skladateljevog života djelo
nije objavljeno, a u rukopisu je ostalo do 1985, kada ga je Državna
agencija za autorska prava u Moskvi za izvedbu poslala engleskom
Kvartetu Fitzwilliam. Od tada se često izvodi i jedno je od njegovih
najpopularnijih djela. Posebno je popularna Polka koja postoji i u
obradi za klavir, orkestar, komorni orkestar, jazz sastav te kao pop
pjesma The Angel of Peace in Geneva.
Koncert za saksofon u Es-duru op.109 jedan je od prvih koncerata
napisanih za taj instrument i ujedno jedno od posljednjih dovršenih
djela Aleksandra Glazunova (1865-1936). Skladba je
nastala 1934. na poticaj jednog od najzaslužnijih glazbenika za
oblikovanje saksofonskog repertoara u umjetničkoj glazbi 20. stoljeća -
njemačko-američkog saksofonista Sigurda Rachera, koji ju je iste godine
u Nyköpingu u Švedskoj praizveo. Za Glazunova je to vrijeme kada je
odavno prošao njegov trenutak čuda od djeteta i mladog obećavajućeg
skladatelja. Vrijeme kada je i kod kuće i u emigraciji u Parizu gdje je
proveo zadnjih osam godina života, prije svega cijenjen zahvaljujući
svojem skladateljskom umijeću dok se njegova glazba smatra pomalo
zastarjelom i izvan tada suvremenih silnica glazbenog izričaja. Duboko
ukorijenjena u romantičkoj tradiciji, njegova glazba ponekad, međutim,
kao i mnoge glazbe prijelaza, ispod poznate površine donosi niz
iznenađenja koja taj vremenski raskorak opovrgavaju. I upravo to je
slučaj s Koncertom za saksofon u Es-duru op.109. Koncipirana u jednom
stavku, skladba je poput klasičnog koncerta jasno podijeljena u tri
odsjeka koji stavcima koncerta tempom odgovaraju, međutim ne i formalnom
građom. Temeljeći se na razvijanju i raspredanju tema i glazbenih misli
iz materijala polaganog uvoda kojeg donose gudači, skladba je, prema
Racherovim riječima, „metamorfoza gdje se prvi stavak gotovo neprimjetno
transformira u završni”. Prvi dio donosi dvije teme koje se, nakon što
su iznesene slobodno razvijaju i variraju. Povratak polaganog početnog
uvoda označava prijelaz u drugi dio na kraju kojeg je solistička kadenca
koja se jasno poigrava s motivičkim materijalom početne teme. Treći dio
započinje fughattom koji se zatim razvija u slobodne transformacije tema
iz prvog dijela vodeći u frenetičan završetak.
Serenada za gudače u Es-duru op.22 jedna je od najpopularnijih i
najčešće izvođenih skladbi Antonina Dvořáka
(1841-1904). Nastala u samo dva tjedna u proljeće 1875, ona svojim
ozračjem – vedrinom i lakoćom – korespondira obećavajućem razdoblju
skladateljevog života: njegovim prvim skladateljskim uspjesima i
dobivenoj državnoj stipendiji. U skladu sa žanrom namijenjenom uživanju
i zabavi, skladba je šarmantna i nepretenciozna, ali istodobno i
majstorski napisana. U pet stavaka uobličenih u formi trodijelne pjesme,
jasno ocrtane teme i melodije grade prozračnu fakturu u međusobnom
dijalogu glasova dok je zatvorenost ciklusa ostvarena pojavom glavne
teme prvog stavka prije kode posljednjeg stavka.
Nataša Maričić
Orkestar:
1. violine: Ivana Penić Defar, Anđelko Ilčić, Saša Reba, Petar Haluza,
Dorotea Božić Palašek
2. violine: Ivana Šambar, Tomislav Vitković, Melita Šafran, Martina
Sačer Pavlin
Viole: Marija Andejaš, Krešimir Ferenčina, Alen Biščević, Magda
Skaramuca
Violončela: Branimir Pustički, Sara Novoselić, Matej Ilčić
Kontrabas: Helena Babić

|