Varaždinski komorni orkestar
Augusta Cesarca 1
42000 VARAŽDIN

tel: 099 819 6398

 

 


foto : KD Sudec

novosti na vašu
 email adresu:

 

 

Treći koncert, nedjelja 3. ožujak 2019.
Dunja Bontek, koncertni majstor i umjetničko vodstvo
Katarina Kutnar, violina
Abdul-Aziz Hussein, klarinet



Program:

Vatroslav Lisinski: Uvertira operi Porin

Carl Maria von Weber: Kvintet za klarinet i gudački kvartet u B-duru, op. 34
Allegro
Fantasia: Adagio ma non troppo
Menuetto: Capriccio presto
Rondo: Allegro giocoso

---

Maurice Ravel: Tzigane, koncertna rapsodija za violinu i orkestar

Dmitrij Šostakovič: Komorna simfonija, op. 110a
Largo
Allegro molto
Allegretto
Largo
Largo

 


Katarina Kutnar (Zagreb, 1995) violinu je diplomirala 2017. u klasi prof. Leonida Sorokowa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 2016. do danas je u sklopu razmjene studenata na usavršavanju komorne glazbe na Visokoj glazbenoj školi Franz Liszt u Weimaru u klasi prof. Friedemanna Eichhorna.
Dobitnica je mnogih glazbenih nagrada i priznanja, među kojima se ističu Nagrada Ferdo Livadić na Samoborskim glazbenim večerima, kao i nagrada za najbolju izvedbu hrvatskog autora Berislava Šipuša, Nagrada Darko Lukić (2018), 4. nagrada na Međunarodnom violinističkom natjecanju Vaclav Huml (2017), nagrada Fonda Stjepan Šulek (2017), Rektorova nagrada (2017), Nagrada Ivo Vuljević za najboljeg mladog glazbenika 2016. godine, 1. nagrada na Hrvatskom natjecanju glazbenih umjetnika Papandopulo i posebna nagrada za izvedbu djela Borisa Papandopula (2016). Na Hrvatskim natjecanjima učenika i studenata glazbe i plesa osvojila je jedanaest prvih nagrada, te tri Oskara znanja Agencije za odgoj i obrazovanje za plasman na državnim natjecanjima. Kao solistica nastupala je uz Zagrebačku filharmoniju, Simfonijski orkestar HRT-a, Simfonijski orkestar Muzičke akademije, Hrvatski komorni orkestar, Sarajevski orkestar festivala Muzika na žici, Jensku filharmoniju, Simfonijski orkestar Sondershausena u Njemačkoj i komorni orkestar Slovenske filharmonije. Mnoge nastupe ostvarila je kao članica Zagrebačkih solista, Hrvatskog baroknog ansambla, te kao koncertna majstorica Simfonijskog orkestra Muzičke akademije i ansambla Camerata Zagreb na nastupima u Švicarskoj, te u orkestru European Young Musicians na nastupima u Italiji, Jeruzalemu i Betlehemu.
Članica je komornih ansambala Methamorphosen Berlin i ansambla Splendor baroque s kojima je nastupala na koncertima i festivalima u Hamburgu, Berlinu, Speyeru, Wuppertalu i Frankentalu.
Violinu je započela učiti na Glazbenom učilištu Elly Bašić u razredu prof. Helene Žubrinić i kod prof. Marine Sorokowe na Visokoj glazbenoj školu u Beču. Usavršavala se zatim kod prof. L. Sorokowa, V. Balžalorskog, M. Žepića, V. Smailović–Huart, Y. Yordanove, E. Epstein, G. Braunsteina, H. Shahama, O. Falka, B. Niziola, F. Eichhornna, I. Gruberta. Svira na violini majstora Gagliana iz 1750. godine.

Abdul-Aziz Hussein (Zagreb, 1992) usavršava se na Conservatoire à rayonnement régional u Versaillesu u klasi Philippa Cupera. Diplomirao je klarinet na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Davorina Brozića. Svoje glazbeno obrazovanje započeo je u Glazbenoj školi Zlatko Baloković u Zaprešiću, a nastavio u Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu, gdje maturira 2011. u razredu Bruna Philippa. Iste godine upisuje studij klarineta na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Milka Pravdića. Tijekom studija bio je na međunarodnoj razmjeni studenata na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi Tadeja Keniga. Dobitnik je sedam prvih nagrada na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa od kojih su četiri na regionalnim, a tri na državnim natjecanjima. Na Međunarodnom natjecanju Woodwind&Brass u Varaždinu laureat je u najvišoj kategoriji klarinetista (2015). Pobjednik je 5. hrvatskog natjecanja mladih glazbenih umjetnika Papandopulo (2016). Dobitnik je brojnih drugih nagrada kao što je Dekanova nagrada, nagrada Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu djela hrvatskog autora, nagrada i priznanja Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.
Održao je brojne recitale u zemlji i inozemstvu od kojih su najznačajniji nastupi na Glazbenim večerima u Sv. Donatu, Osorskim glazbenim večerima, Muzičkom biennalu Zagreb, Međunarodnom festivalu klarinetista Gran Canaria u Španjolskoj. Kao solist je nastupio uz Simfonijski orkestar HRT-a i Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Sudionik je brojnih seminara kod eminentnih glazbenika i pedagoga kao što su Guy Deplus, Philippe Cuper, Mate Bekavac, Davor Reba, Nicolas Baldeyrou, Jože Kotar, Radovan Cavallin, Sharon Kam, Nicholas Cox, Chen Halevi, Nikola Srdić, Luis Gomes i dr.
Surađuje s Orkestrom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Hrvatskim komornim orkestrom i Zadarskim kvartetom klarineta.

Najnadareniji hrvatski skladatelj XIX. stoljeća, Vatroslav Lisinski (Zagreb, kršten 8. srpnja 1819-Zagreb, 31. svibnja 1854), čiju dvjestotu godišnjicu rođenja obilježavamo ove godine, u Zagrebu je završio gimnaziju te studij filozofije i prava. Glazbu je učio privatno, prvo u Zagrebu (J. Sojka, G. K. Wisner von Morgenstern), a potom i u Pragu (J. B. Kittl, K. F. Pitscha). Skladati počinje u duhu hrvatskoga narodnog preporoda kojemu se priključio kao gimnazijalac, a proslavio već kao student 1841. budnicom Iz Zagorja od prastara (na tekst P. Štoosa), koju je poslije preradio u Prosto zrakom ptica leti (na tekst D. Demetra). Skladatelj prve hrvatske nacionalne opere, Ljubav i zloba (1846) u kratkih 11 je stvaralačkih godina skladao oko 160 djela različitih vrsta (osim simfonije i komorne glazbe) a najviše solo-popijevaka i zborova. Svojim je najboljim dostignućima na vokalnom, glazbeno-scenskom i orkestralnom području utemeljio hrvatski glazbeni romantizam. „Njegov je glazbeni izričaj obilježen izrazitom klasičnom tradicijom, a romantička obilježja prepoznaju se u istančanosti vokalne lirike, naslućenoj programnosti orkestralnih skladba i ideji nacionalne opere, koju je ponajprije ostvario u svojoj drugoj operi, Porinu“ (K. Kos). Ta romantička povijesna nacionalna opera na libreto Dimitrija Demetra, dovršena 1851, a praizvedena u Zagrebu 2. listopada 1897, prikazuje borbu Hrvata protiv Franaka u IX. stoljeću. Uvertira opere, koju je sam obradio za gudački oktet, majstorski je orkestralni stavak skladan na temelju tematskoga materijala iz opere u obliku polaganog uvoda u sonatni allegro s codom. Nerijetko se uvertira operi Porin izvodi i samostalno, a odnedavna i verzija za gudački oktet, dovršena 20. listopada 1849. u Pragu.

Njemački skladatelj, dirigent, pijanist i pisac o glazbi Carl Maria von Weber (Eutin, ? 19. studenoga 1786-London, 5. lipnja 1826) prvu je glazbenu poduku dobio u krugu očevog putujućeg kazališta s opernom družinom, a potom je glazbu učio kod M. Haydna, J. N. Kalchera i G. J. Voglera. Rani uzlet u karijeri omogućio mu je izvanredni uspjeh njegove opere Strijelac vilenjak, prve njemačke nacionalne opere, praizvedene 1821. u Berlinu, a potom i na drugim pozornicama. Do prerane smrti, uzrokovane tuberkulozom, koja ga je zatekla u Londonu, nakon uspješne premijere opere Oberon skladane na narudžbu operne kuće Covent Garden, skladao je čak 10 romantičnih opera, scensku glazbu, crkvenu i svjetovnu vokalnu glazbu, popijevke, koncerte i koncertantne skladbe za klavir, klarinet, komornu glazbu i skladbe za klavir solo i četveroručno. Skladbe za klavir je pisao za sebe kao pijanista virtuoza, a pisao je i za virtuozne svirače drugih glazbala koje je poznavao i cijenio. Posebno je prijateljstvo njegovao s klarinetistom Hainrichom Bärmanom, za kojega je napisao sva svoja djela za klarinet, osim Velikog koncertantnog dua. Weber je kod Bärmanna posebno cijenio tonski izbalansirano sviranje i savršeno ukusno fraziranje. Kvintet za klarinet i gudački kvartet u B-duru, op. 34 Weber je skladao da pokaže sav virtuozitet kojime raspolaže njegov prijatelj, ali ne u jednome dahu, nego s prekidima, stavak po stavak, četiri duge godine. Dovršio ga je 25. kolovoza 1815. Prvi je stavak sonatni Allegro, drugi je stavak Fantazija u polaganom tempu, treći je živahni Menuetto s podnaslovom Capriccio, a posljednji je romantični Rondo u tempu Allegro giocoso.

Francuski skladatelj Maurice Ravel (Ciboure, Basses-Pyrénées, 7. ožujka 1875-Pariz, 28. prosinca 1937) jedan je od najoriginalnijih i najsofisticiranijih glazbenika prvoga dijela 20. stoljeća. Istraživao je nove tehničke i kolorističke mogućnosti skladanja za klavir, za ansamble i za orkestar, obogaćujući ih iskustvima glazbene tradicije i egzotike. U egzotične glazbe pripadala je tada i glazba mađarskih Cigana, koju je upoznao 1922. slušajući mađarsku violinisticu, Jelly d'Aranyi, pranećakinju violinista Josepha Joachima, koja je živjela u Londonu i svirala u klavirskom triju s portugalskom violončelisticom Guilharminom Suggia i britanskom pijanisticom Fanny Davies te održala nezaboravne recitale s Bélom Bartókom, koji je za nju napisao i posvetio joj svoje dvije sonate za violinu i klavir. Dvije godine poslije, 1924, Ravel je za violinu i klavir ili klavir-luthéal (mehaničku napravu koja – spojena na klavir – dodaje osnovnom zvuku klavira boju mađarskoga narodnog instrumenta cimbala), a odmah potom i za violinu i orkestar skladao koncertnu rapsodiju Tzigane (Ciganka) posvetivši je Jelly d'Arányi koja je djelo praizvela u Londonu u travnju iste godine. Djelo je u obje autorske verzije danas jedno od najizvođenijih na koncertantnom violinističkom repertoaru. Za gudački orkestar djelo je instrumentirao bugarski dirigent i skladatelj Plamen Djurov.

Ruski skladatelj Dmitrij Šostakovič (Sankt Peterburg, 25. rujna 1906-Moskva, 9. kolovoza 1975), najveći simfoničar prve polovice prošloga stoljeća, bio je jednako plodan i uspješan i na području gudačkog kvarteta. Ipak, skladati za taj sastav počeo je znatno kasnije, tek 1938., nakon što je dovršio Petu simfoniju, jedan od vrhunaca toga dijela svoga opusa. Od 15 gudačkih kvarteta, koliko ih je ukupno skladao između 1938. i 1974. devet ih je obrađeno za veće sastave – za gudače i komorni orkestar, a autor većine tih obrada je ruski violist i dirigent Rudolf Baršaj. Vjerojatno najpopularniji, Osmi gudački kvartet u c-molu, op. 110 što ga je Dmitrij Šostakovič skladao 1960. i posvetio žrtvama fašizma i rata, Baršaj je obradio u Komornu simfoniju za gudače, op. 110a koju je, za razliku od ostalih spomenutih obrada, skladatelj autorizirao, odnosno priznao kao svoje djelo. Kako piše Julij Turovski, violončelist i dirigent, dugogodišnji Baršajev suradnik, „radi se o svojevrsnoj autobiografiji koja počinje ekspozicijom nalik fugi na glavni četverotonski motiv djela, sazdan od inicijala njemačkoga pisanja njegova imena i prezimena (D. Sch) prevedenih u tonove D – eS – C - H, po uzoru na Bacha koji je to činio sa svojim prezimenom. Šostakovičev glazbeni potpis lajtmotiv je cijele skladbe, pojavljuje se u svih pet stavaka s izmjenama i doradama, ali uvijek prepoznatljiv. Autobiografske crte toga kvarteta, odnosno Komorne simfonije su i korištenje citata iz vlastitih skladbi koje su Šostakoviču bile drage ili važne u životu – Prve simfonije u prvome stavku, Largo, Klavirskog trija u drugime stavku, Allegro molto, Prvog koncerta za violončelo u trećem stavku, Allegretto, arije Katarine Izmailove iz opere Lady Macbeth Mcenskoga okruga koju svira violončelo solo u četvrtome stavku Largo i koja predstavlja emotivni vrhunac cijele skladbe, da bi teme iz prvoga stavka u posljednjem Largu zaokružile cijelo djelo“.

Tatjana Čunko



Sastav orkestra:
Violine: Dunja Bontek koncertmajstorica, Ivana Penić-Defar, Petar Haluza,Saša Borčić Reba, Tanja Tortić, Martina Sačer-Pavlin, Ivana Šambar, Tomislav Vitković, Slavko Vinceković, Dragana Tomić, Krunoslav Vidović
Viole: Milan Čunko, Aleksandar Jakopanec, Tajana Škorić, Martina Pustički
Violončela: Krešimir Lazar, Dora Kuzmin Maković, Davor Gluhak, Lea Sušanj-Juka
Kontrabas: Helena Babić



 


Svi naši koncerti u ciklusu izravno se prenose na
3. programu Hrvatskog radija!