|
|
Peti
koncert, nedjelja 8. lipanj 2025.
Program:
Aleksandar Glazunov
Antonin Dvořák
Nikola Fabijanić djeluje kao solist, komorni i orkestralni glazbenik te kao pedagog i organizator glazbenog života. Diplomirao je i magistrirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje je trenutno zaposlen kao docent komorne glazbe. Niz godina je na Glazbenoj školi Pavao Markovac predavao saksofon i komornu glazbu, a za svoje je rezultate stekao zvanje izvrsnog savjetnika. Od 2017. do 2024. je bio gost profesor na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu te u Banja Luci gdje je i pokrenuo studij saksofona. U razdoblju 2021-2024. je bio ravnatelj Centra za kulturu Jastrebarsko. Umjetnički je ravnatelj i osnivač Jaska art festivala, Revijskog orkestra Jaska i Komornog orkestra Jastrebarsko. Laureat je i dobitnik brojnih prvih nagrada na domaćim i međunarodnim natjecanjima te mnogih priznanja za svoj umetnički rad među kojima se ističu Orlando, četiri Nagrade Porin, Nagrada HDS-a Vatroslav Lisinski, Nagrada HDGPP-a, Diploma Milka Trnina, Nagrada Grada Jastrebarsko, Rektorova nagrade te Nagrade Yamaha Music Foundation of Europe. Kao solist je uspješno nastupio uz sve ugledne domaće orkestre i ansamble te na svim većim festivalima. Kao komorni glazbenik djeluje u Papandopulo kvartetu s kojim nastupa diljem Europe i SAD-a i s kojim je praizveo više od 30 skladbi napisanih na poticaj samog ansambla. Također je stalni član Acoustic Projecta, redovito nastupa u duu s Lindom Mravunac Fabijanić te surađuje s brojnim komornim ansamblima i umjetnicima. Kao orkestralni glazbenik surađivao je s mnogim hrvatskim orkestrima i renomiranim dirigentima, a od 1996. je solo saksofonist Zagrebačke filharmonije i Simfonijskog orkestra Hrvatske radio televizije. Snimio je i izveo brojne koncerte za saksofon i orkestar, od kojih su mnogi pisani na njegov poticaj. Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981) je na Muzičkoj akademiji u Zgrebu 2003. diplomirao kompoziciju u klasi Željka Brkanovića, a 2008. dirigiranje u klasi Vjekoslava Šuteja. Usavršavao se na seminarima i radionicama kako iz dirigiranja (Klaus Arp, Bertrand de Billy, Zubin Mehta i dr) tako i iz kompozicije (Michael Jarell, Goce Kolarovski, Joszef Soproni), a od 2010. do 2012. je pohađao dvogodišnji postdiplomski studij orkestralnog dirigiranja u Beču u klasi Uroša Lajovica. Skladbe su mu izvođene u mnogim europskim zemljama, a kao skladatelj je bio prvi predstavnik Hrvatske na europskom multimedijskom festivalu MusMA (Music Masters on Air) 2012. godine. Kao dirigent je surađivao sa svim značajnim hrvatskim ansamblima i orkestrima kao i zborovima, posebice se posvećujući izvedbama i praizvedbama skladbi suvremenih hrvatskih autora. Godine 2012. članovi ansambla za suvremenu glazbu Cantus izabrali su ga za stalnog dirigenta. Od 2005. do 2019. godine zaposlen je u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, najprije na mjestu zborovođe, zatim u sezoni 2013/14. umjetničkog ravnatelja, a od sezone 2014/15. do 2019. je na mjestu dirigenta. Od 2019. je zaposlen na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u zvanju izvanrednog profesora na Odsjeku za dirigiranje, udaraljke i harfu. Dobitnik je brojnih nagrada i poticaja za svoj umjetnički rad među kojima se ističu Rektorova nagrada, Nagrada Stjepan Šulek i Nagrada Papandopulo za kompoziciju, te Nagrada Milka Trnina za dirigiranje i Vladimir Nazor za cjelokupni umjetnički rad. Od 2019. član je umjetničkog vodstva Muzičkog Biennala Zagreb, a od 2023. i jedan od njegovih umjetničkih ravnatelja. Od 2024. je pridruženi član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dvije skladbe za gudački kvartet, danas poznate pod nekoliko naziva - Dva stavka za gudački kvartet, Adagio i Allegretto te Elegija i Polka –, Dmitrij Šostakovič (1906-1975) je napisao 1931, neposredno nakon što je dovršio balet Zlatno doba i u vrijeme kada je još radio na operi Lady Macbeth iz mcenskog okruga (kasnije preimenovanom u Katarina Izmajlova). Po svoj prilici napisane na zamolbu Kvarteta J. Vuillaume, skladbe su nastale u jednoj noći i u stvari su obrade brojeva iz glazbeno-scenskih djela s kojima se tada intenzivno bavio. U tom je smislu prva skladba – Adagio/Elegija - obrada Katarinine arije iz prvog čina Lady Macbeth dok je druga - Allegretto/Polka - preuzeta iz trećeg čina Zlatnog doba. Za skladateljevog života djelo nije objavljeno, a u rukopisu je ostalo do 1985, kada ga je Državna agencija za autorska prava u Moskvi za izvedbu poslala engleskom Kvartetu Fitzwilliam. Od tada se često izvodi i jedno je od njegovih najpopularnijih djela. Posebno je popularna Polka koja postoji i u obradi za klavir, orkestar, komorni orkestar, jazz sastav te kao pop pjesma The Angel of Peace in Geneva. Koncert za saksofon u Es-duru op.109 jedan je od prvih koncerata napisanih za taj instrument i ujedno jedno od posljednjih dovršenih djela Aleksandra Glazunova (1865-1936). Skladba je nastala 1934. na poticaj jednog od najzaslužnijih glazbenika za oblikovanje saksofonskog repertoara u umjetničkoj glazbi 20. stoljeća - njemačko-američkog saksofonista Sigurda Rachera, koji ju je iste godine u Nyköpingu u Švedskoj praizveo. Za Glazunova je to vrijeme kada je odavno prošao njegov trenutak čuda od djeteta i mladog obećavajućeg skladatelja. Vrijeme kada je i kod kuće i u emigraciji u Parizu gdje je proveo zadnjih osam godina života, prije svega cijenjen zahvaljujući svojem skladateljskom umijeću dok se njegova glazba smatra pomalo zastarjelom i izvan tada suvremenih silnica glazbenog izričaja. Duboko ukorijenjena u romantičkoj tradiciji, njegova glazba ponekad, međutim, kao i mnoge glazbe prijelaza, ispod poznate površine donosi niz iznenađenja koja taj vremenski raskorak opovrgavaju. I upravo to je slučaj s Koncertom za saksofon u Es-duru op.109. Koncipirana u jednom stavku, skladba je poput klasičnog koncerta jasno podijeljena u tri odsjeka koji stavcima koncerta tempom odgovaraju, međutim ne i formalnom građom. Temeljeći se na razvijanju i raspredanju tema i glazbenih misli iz materijala polaganog uvoda kojeg donose gudači, skladba je, prema Racherovim riječima, „metamorfoza gdje se prvi stavak gotovo neprimjetno transformira u završni”. Prvi dio donosi dvije teme koje se, nakon što su iznesene slobodno razvijaju i variraju. Povratak polaganog početnog uvoda označava prijelaz u drugi dio na kraju kojeg je solistička kadenca koja se jasno poigrava s motivičkim materijalom početne teme. Treći dio započinje fughattom koji se zatim razvija u slobodne transformacije tema iz prvog dijela vodeći u frenetičan završetak. Serenada za gudače u Es-duru op.22 jedna je od najpopularnijih i najčešće izvođenih skladbi Antonina Dvořáka (1841-1904). Nastala u samo dva tjedna u proljeće 1875, ona svojim ozračjem – vedrinom i lakoćom – korespondira obećavajućem razdoblju skladateljevog života: njegovim prvim skladateljskim uspjesima i dobivenoj državnoj stipendiji. U skladu sa žanrom namijenjenom uživanju i zabavi, skladba je šarmantna i nepretenciozna, ali istodobno i majstorski napisana. U pet stavaka uobličenih u formi trodijelne pjesme, jasno ocrtane teme i melodije grade prozračnu fakturu u međusobnom dijalogu glasova dok je zatvorenost ciklusa ostvarena pojavom glavne teme prvog stavka prije kode posljednjeg stavka.
Nataša Maričić
|
