|
Četvrti koncert, nedjelja, 15. travanj
2018.
19:30h
Ivana Penić Defar, konc. majstor i umjetničko vodstvo
Alfredo Ferre Martinez, violončelo
Program:
Franz Schubert: Allegro assai, stavak za gudački kvartet
u c-molu, D. 703
Joseph Haydn: Koncert za violončelo i orkestar u C-duru, Hob. VIIb:1
Allegro moderato
Adagio
Rondo: Allegro
***
Franz Schubert: 14. gudački kvartet u d-molu,
D- 810, "Smrt i djevojka"
Allegro
Andante con moto
Scherzo: Allegro molto
Presto
Ivana Penić Defar (Zagreb, 1972) počela je učiti
violinu na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog. Diplomirala je 1995. na
Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Silvana Kuzmina. Još za
vrijeme studija surađuje s brojnim komornim ansamblima te je bila
članica nekoliko međunarodnih studentskih orkestara (Mediteranski
orkestar, Junge Österreichische Philharmonie, Ost-West Jugend Symphonie
Orchester) gdje je usavršavala orkestralno i komorno muziciranje. Nakon
studija usavršavala se na Universität für Musik und darstellende Kunstu
Grazu gdje je i magistrirala u klasi Christosa Polyzoidesa i Ulrike
Danhoffer. Također se usavršavala na brojnim seminarima (M. Fedotov, R.
Staar, N. Gleb). Članica je Simfonijskog orkestra HRT-a od 1995: 2000.
godinepostaje zamjenica koncertnog majstora, a od 2018. je voditeljica
dionice drugih violina. Bila je stalna članica Zagrebačkih solista
(2005- 2010), a zatim dvije sezone koncertna majstorica Hrvatskog
komornog orkestra. Od 2012. prva je violinistica Kvarteta Rucner s kojim
svake godine nastupa u ciklusu Godišnja doba te na mnogim gostovanjima u
Hrvatskoj i inozemstvu. Nastupala je kao solistica uz Puhački orkestar
HV-a, Hrvatski komorni orkestar, Zagrebačke soliste i Varaždinski
komorni orkestar. Članica je udruge Glazbene priče kojom se djeca
educiraju i upoznaju s ljepotama klasične glazbe.
S Varaždinskim komornim orkestrom Ivana Penić-Defar je počela surađivati
kao gostujuća članica još kao studentica, a ta se suradnja nastavila uz
povremene prekide do danas, kada je stalna članica, a od 2013. i kao
jedna od koncertnih majstorica.
Španjolski violončelist Alfredo Ferre Martinez (Elda,
1994), pobjednik 6. Međunarodnog violončelističkog natjecanja Antonio
Janigro, osvojio je na tome natjecanju, u veljači 2016. u Zagrebu, još
četiri posebne nagrade, među kojima i koncert u pretplatničkoj sezoni
kojim ga nagrađuje Varaždinski komorni orkestar. Dobitnik brojnih
španjolskih nacionalnih nagrada, violončelo je počeo učiti na
konzervatoriju u rodnome gradu, a nastavio na čuvenoj Visokog glazbenoj
školi kraljice Sofije u Madridu u razredima Natalije Šahovske i Michala
Dmočovskog, te Ivana Monighettija. Godine 2015. primio je od kraljice
Sofije, po kojoj je škola nazvana, nagradu za najboljeg studenta
violončela, a nedavno je primio nagradu Jean Nicolas Firmenich na
festivalu Verbier. Trenutno je student Ivana Monighettija i Sol Gabette
na Muzičkoj akademiji u Baselu. Kao solist je do sada nastupao u
Madridu, Barceloni, Alicanteu, Santanderu, Zagrebu, Conquesu i
Dominikanskoj Republici uz Akademski orkestar Kraljice Sofije,
Lűneburški barokni orkestar, Simfonijski orkestar Elche, Orkestar Juan
Pablo Duarte, Simfonijski orkestar HRT-a i Zagrebačke soliste, pod
ravnanjem Zubina Mehte, Gűntera Pichlera, Juanjoa Mene, Gabora
Takacs-Nagyja i Heinza Holligera. Sudjelovao je na festivalima u
Verbieru, Kronbergu, Encuentro de musica u Santanderu i La lumiere du
Roman u Conquesu. Nakon Varaždina očekuju ga nastupi s orkestrom YES u
Švicarskoj i recitali u Španjolskoj, Švicarskoj i Italiji. Svira na
violončelu majstora Stefana Scarampelle (Mantova, 1905) zahvaljujući
zakladi Boubo-Music.
Austrijski skladatelj njemačkoga podrijetla, Joseph Haydn
(Rohrau, 1732. – Beč, 1809) počeo je privatno učiti glazbu već s pet
godina, a s osam je nastavio školovanje kao član zbora bečke crkve sv.
Stjepana. Nakon što mu je glas mutirao, teško je živio od podučavanja
sve do 1761. kada ga princ Paul Esterhazy zapošljava kao zamjenika
kapelnikau Eisenstadtu. Haydn je ostao u službi kod Esterhazyjevih
sljedećih 30 godina, najviše u palači Esterhaza, smještenoju osami na
Nežiderskom jezerugdje, kako je navodno rekao: „nije bilo nikoga u
blizini da na me utječe, pa sam morao postati originalan“. Njegove su
obveze bile brojne: vodio je brigu o dvorskim glazbenicima, dirigirao
orkestralnim i opernim izvedbama, svirao komornu glazbu i neprestano
skladao djela brojnih žanrova. Najvažnijima se smatraju njegove
simfonije i gudački kvarteti, ali važna je djela ostvario i na području
oratorija, misa i opera. Uživao je istražujući mogućnosti solističkih
glazbala i virtuoznost članova orkestra Esterhaze, stvorivši brojne
koncerte, od kojih su mnogi izgubljeni. Među njegova najvažnija
koncertantna djela pripada Koncert za violončelo u C-duru, HVIIb:1, kao
što je pokazao pronalazak više od dva stoljeća zagubljene partiture toga
djela u Praškom nacionalnom muzeju godine 1961. Bilo je to „najveće
muzikološko otkriće nakon Drugoga svjetskog rata“ (češkoga muzikologa
Oldricha Pulkerta), a samo djelo pokazalo je da je Haydn bio iznimno
sposoban skladatelj koncerata već na samome početku karijere. Prvu
suvremenu izvedbu djela priredili su Miloš Sadlo i Češki radijski
orkestar pod ravnanjem Charlesa Mackerrasa, 1. svibnja 1962. u Pragu,
nakon koje je ubrzo postao jedan od najčešće izvođenih koncerata uopće.
Pretpostavlja se da je Koncert nastao između 1761. i 1765. za
violončelista Josepha Weigla, koji je 1761. postao član orkestra u
Esterhazy. Iako nije toliko zahtjevno djelo kao što je to poznatiji
Haydnov drugi Koncert za violončelo u D-duru, i njegova je solistička
dionica virtuozna. Prvi je stavak, Moderato, u prijelaznom je obliku
barokne ritornello forme prema sonatnome obliku, u čijem je razvoju
Haydn imao velikog udjela. Drugi je stavak polagani trodijelni Adagio, a
finale, Allegro molto, je klasičnog sonatnog oblika.
Prvi izraziti predstavnik romantizma u glazbi, austrijski skladatelj
Franz Schubert (Beč, 1797. – Beč, 1828), u bogatu je
tradiciju bečkoga klasicizma koji je bio na zalasku unio romantičarsku
senzibilnost. Pokazavši rano veliku nadarenost, glazbeno je obrazovanje
dobio u zboru bečke Dvorske kapele i privatnom podukom kod Antonija
Salierija. Karijeru je počeo kao pomoćni učitelj na očevoj školi, da bi
od 1817. djelovao kao slobodni umjetnik bez stalnog izvora prihoda.
Komponirajući brzo, u kratko je vrijeme stvorio velik opus, u kojemu se
posebno ističu solo pjesme i klavirske minijature, sedam dovršenih
simfonija, nekoliko glazbenoscenskih djela te petnaest gudačkih
kvarteta. Skladao ih je tijekom cijelog stvaralačkog vijeka, počevši
1810. i to za kućni ansambl u kojemu su violine svirali braća Ignaz i
Ferdinand, violončelo otac, a dionicu viole svirao je skladatelj.
Posljednji je kvartet dovršio 1826, dvije godine prije smrti. U tih 16
godina Schubert je mijenjao odnos prema gudačkome kvartetu, naročito
pred kraj 1820, pod utjecajem Beethovenovih gudačkih kvarteta
objavljenih nakon 1816. Prvi takav pokušaj promjene kvartetskog sloga iz
klasicističkog djela za kućno muziciranje u skladbu romantičkoga stila
za profesionalne ansamble je stavakAllegro assai u c-molu, D 703, što ga
je napisao u prosincu 1820.Ne zna se zašto djelo nije dovršio, jer je to
jedan od njegovih najimpresivnijih instrumentalnih stavaka, velikoga
raspona izražajnosti u dobro izbalansiranoj cjelini. Prva poznata
izvedba stavka zabilježena je 1867, a tri godine nakon toga stavak je i
tiskan. Četiri godine poslije, 1824, Schubert piše dva velika djela za
gudački kvartet za koje inspiraciju i glazbene ideje pronalazi u svojim
solo pjesmama i glazbenoscenskim djelima. To su 13. gudački kvartet u
a-molu, u čijem drugome stavku koristi temu iz scenske glazbe za dramu
Rosamunde (skladanu 1823) i 14. gudački kvartet u d-molu, u kojemu za
temu drugoga stavka uzima melodiju svoje solo pjesme Smrt i djevojka,
skladane 1817. na stihove Mathiasa Claudiusa. Pjesma donosi dijalog
Djevojke i Smrti, u kojemu Smrt ustrašenu Djevojku tješi da joj donosi
samo miran san. Prvi stavak kvarteta, Allegro, počinje fortissimo
motivom sva četiri glazbala, koji će postati ritmički leitmotiv
napetostii poveznica melodijskog materijala. Drugi stavak, Andante con
moto, niz je od pet varijacija teme Smrti, u kojima violine igraju ulogu
Djevojke, a viole i violončela Smrti. Treći stavak, Scherzo, demonski je
ples Smrti, a završni Prestopredstavlja njezin konačni noćni pohod
opsesivno energičnom ritmičkom figurom. Iznenadni prekid najavljuje
nastup lažne druge teme, posljednje metamorfoze teme Smrti, koja vodi do
impresivne reprize. Coda u tempu prestissimo furiozno juri do dvaju
snažnih završnih akorada.
Tatjana Čunko
|
